POEZIJA

SLUTNJA

Stojim im pred tobom tek blijeda sjena onog sto sam bila žena s tisuću snova i ljubavi u duši […]

Šutim evo već godinama Riječ mi je davno zamrla na usnama Sve što kažem kao da lažem I sve

Zvuči čudno ali Ne volim proljeće Jer s proljeća se u meni probude neki stari nemiri Zabole neki snovi Zaboravljeni

Izgubili smo se Ne znam kako I ne znam kada Samo te nema više I nema boje u mojem

Čekala sam te Kao što se bijela zora čeka nakon ružna sna Ili besane noći Kao što seljak čeka kišu

Kad se jednom ponovno sretnemo Bit će to kao da sam srela sebe Napokon Onu sebe neku, davno

Kako godine prolaze sve više mi nedostaješ Uvijek si tu negdje u glavi, u srcu na uglu usana Još si

Da li me voliš reci mi Ne, nemoj samo će nestati Nevinosti u tvojim očima Želje na tvojim usnama

Znam te ja Ti si ona neostvarena želja Znam te ja Ti si kraj nikad ispričane priče Znam te

Mogu ti obećati Dugu usred zime i kišu usred ljetne suše Mogu ti obećati da ću ti zvijezde s