Bio je posljednji sparan dan babljeg ljeta, već sutradan su najavljivali veliko zahlađenje.
Našli smo se na našoj čestici zemlje, koti izrečenog i neizrecivog, na prolazu svjetova, na kojem je sve izgledalo nestvarno, i najstvarnije istovremeno.
Istina je, sramežljivo i nesigurno, izranjala ispod vječnih stijena, sva u komadićima kristala koji su se ljeskali u plićaku… Dan se prelijevao u sumrak, a iz sumraka je blago, bezbolno, izranjala noć. Oko mjeseca je prigušeno reflektirao plavičasto-dimni sjaj, omotavajući ga prstenasto, a povremeno bi srebrnasti prah bio vidljiv na horizontu, poput zaigranog vatrometa.
Osjećala sam se nekako lijepo, djevojački, u crnoj haljinici ‘cabare’ kroja, s bisernim perlama i novim ‘rimljankama’, koje su mi spiralno dodirivale gležnjeve.
Znali smo da je to naš posljednji razgovor, iako smo ga dogovorili onako, usput. Kao kad ne želiš misliti o stvarnosti, da se ne raspadneš u one kristale u plićaku, samo puno oštrije. Znaš da će te to ubiti, ako pogledaš istinu u ogledalo, koja netremice zuri pod svjetlom konačnosti i ima tvoje lice u neonu boli. Odražava te jasno, bez prigušenih tonova, bez iluzija, bez šminke. Bez utjehe. Gledaš u tišinu koja glasno odzvanja u praznini, i znaš da ste došli do kraja, iako ga šutite jedno drugom.
Stigli smo do mjesta poslije kojeg prestaje brdska staza, pa još do zadnjeg koraka, iza kojeg više nema ničeg, osim provalije u koju nismo mogli zajedno uskočiti, nismo imali tu mogućnost. Nismo bili takvi ljudi. Došli smo do kraja naše, kratke priče, koja nadalje ostaje sama, sama u nama.
Plovim u jedan trenutak, u kojem mi je tvoj smijeh zagrijao srce, i sagradio zid da ga odsiječe od straha… Izgleda da si zašao na tu dionicu puta, kao zidar, i sumornost koja me vrebala poput kreature, salijevala se u tvoj odraz. Odjednom je preda mnom stajao nepregledan ‘elan vitale’ tvoga bića.
Pronašli smo toliko toga u istoj vreći; glazbu, pisce, sorte vina, francusku šansonu, rijetke filmove…
I putovanja. Putovanja kao izbavljenje. Kao spasonosan izron. Kao zrak nakon prekinutog udisaja. Kao tišinu poslije neartikuliranog žamora. Kao nirvanu nakon turbulencije. Kao ljepotu nakon posivjele stvarnosti. Kao buđenja nakon bezličnih snova. Kao osjećaj nakon ništavila.
Ali, morali smo otići iz tog, našeg života.
– Ne želim biti uspomena, želim biti živa – govorila sam ti…
Rekao si da su uspomene žive.
– Ako me trebaš, tamo sam, samo zaroni! One su ti uvijek tamo, poput rijetko vjernih ljudi. Ne zovi ih uspomenama ako ne želiš. Ti si osjetljiva na riječi a meni nije bitno kako se nešto zove. Neka bude priča. Neka bude živa. Neka bude mirno sidrište u podivljalom moru. Neka bude sve što želiš a ne mogu ti dati. Budimo priča, možda knjiga koju već dugo pišeš, možda si me zato izronila. Trebala si lik, trebala si me zbog sebe, a ja, ja sam također trebao sebe, trebao sam se izroniti, iz potonuća. Sjećam se onog smiješnog stabla ispod kojeg si stajala kada sam te prvi put vidio… Izgledala si tako zalutalo, kao ruža u nekom kamenjaru, na koju sam, odnekud, iznenada naišao.
Ne voliš uspomene, kažeš mi, i osjećam djetinji strah ispod strasti. Ne boj se mila, bit ću ti maestral dok hodaš vrelim pijeskom, sunčana bura kad prosipa dijamante po pučini. Nanizat ću ti nisku najsitnijih oblutaka u kolajnu, kao onda kada si prosula onu bižuteriju jer sam te naljutio svojim mirom. Moja dramska kraljice – govorio bi… i otapala se moja ljutnja, kao čokolada na srpanjskom suncu.
Plovila bih ti pogledom i hvatala zvijezde padalice dok bi se smijao, a onda bi se uozbiljio, i ja bih lutala oporim zelenilom maslinika, baš kao ona davna djevojčica koja bi trčala kada bi je povrijedili…
Letim ponovno u Afriku, tamo sam najviše svoj, iako bježim od svega, otprilike. Ili od sebe, najvjerojatnije od sebe. Na krilu aviona, suočen sam s velikim plavetnilom, najplavijim koje ikad vidjeh. Ona ima tamne oči. Ozbiljne. Tužne na prvi pogled. Oči sanjarke. Tako ih je lako nasmijati iako često dramatizira. Da sam joj bar mogao dati više. Gdje je bila svih onih godina dok sam bio izgubljen?! Dok sam tonuo… Kako bi bilo da sam je tada sreo, da me je onda pronašla, ranjenog, poslije svih mojih ratova?! Često me pitala mislim li na nju. Evo, mislim u ovakvim trenucima, rijetkim, kada sam samo sa sobom, kao sad u velikom plavetnilu. Tvoje su oči tamne kao tajne, ali voliš plavo, modri kristal, tirkiz, akvamarin…
I mene si voljela, znam. Ali nisam umio pričati s tobom o tome, iako si to toliko željela. Pričati. A ja, morao sam biti jak za oboje. Bili smo na putu na kojem je svaki korak – odluka koja je unaprijed izgubljena. Kao bitka, da. Morao sam otići. Okrutno. Ali pojma nisi imala kakvo je nevrijeme bjesnilo u meni. Ne znam zašto smo se sreli u pogrešno vrijeme, ali smo naišli jedno na drugo, sudarili se kao kometi i ostavili se tamo, na našim proplancima. Kada bi samo znala koliko želim da budeš sretna. Znaš, često sam razmišljao kako sam te, sigurno, nečim zaslužio, kao neočekivanu sreću koja ništa ne očekuje. Nekad, u prošlom životu. Ili u ovom. Kako je bila plitka ta pomisao! Sada znam da sam te našao da me vratiš meni samom, onom s početka. Onom, kojeg sam zaboravio. Onom koji tone…
Govorila si da si sretna kada putujem, jer je to kao da putuješ sa mnom. Zato sam s tobom najviše na putovanjima. Kao da si i ti tu, nekako prirodno.
Evo stižem u Afriku, nakon skoro sedam godina. Tamo sam najviše svoj, pričao sam ti. Tamo ću ostaviti tvoju stopu, kao što ti beskraju šalješ našu prašinu…
Čitam te, kada imam dovoljno vremena za tebe, i za sebe. Otvaram nasumce pisma jer znam, svako koje otvorim, ono je najbolje. Sreo sam tebe da mi pišeš pisma, dvadeset godina prekasno. Da. Tvoja mi slova ispisana lete kilometrima neba, letim stranicama po nebrojeni put i ponirem, padam u sebe duboko. I pokušavam se izroniti. Čini mi se da sam blizu grebena na dnu, da sam o njega zapeo, i visim postrance.
Prenula me turbulencija na pola tvog pisma, slova su zadrhtala među prstima.
Zadrhtao sam ponirući ka grebenu s kojeg visim. Vidio sam amforu. Neopisivu. Isklesanu pokretima morskog dna. Ne znam s riječima kao ti ali bila je nestvarna. Okupana praskozorjem, u bojama starog zlata i pastelnih kiša. Bila je sva elegantna i putena. Nenametljivo privlačna, poput tebe. Nekako starinska, iz davnina. Preživjela iz potonulog svijeta.
Nosim ti amforu, savršeno našu. Izronio sam je roneći sebe. Malo me prestrašio čisti dah, zvučan i bolan. Čini mi se da vidim površinu.
Čini se da će avion ipak sletjeti i da te nisam pozdravljao s kraja puta!
Čeka me Afrika, prepuna jarkih boja i očiju djece bezrezervnog žara. Pričao sam ti da je nestvarno i najstvarnije, istovremeno. Kristalno stvarno. Ali ti to znaš, iako još nikad nisi bila ovdje. Ja ću upijati, ti ćeš pisati. A kad stigneš jednom ovdje, bit ću posvuda, iako možda nećeš više razmišljati o meni.
Dobro je, izronili smo iz tog vrtloga.
Površinom se more smirilo a tebe u sebi nosim. Pučinom je razlivena mreža šutnje, i hrabri je nemir rođen iz tuge. Ti si moja neobična amfora. Fascinantna. Apartna. Sasvim nepripadna. Isklesana dahom zalutalih duša. Dolje je, duboko u dubinama, živi svojim životom. I u njoj je naša priča.
—
Ostavila sam te u pismima koje sam ti voljela pisati. Jednom ćeš postati knjiga, sasvim obična, samo još jedna knjiga o putovanjima. Neke ljubavi imaju velika očekivanja, imaju planove i ostvarenja, neke imaju sreću, djecu i dom. Neke ljubavi imaju život i budućnost.
Neke ljubavi imaju samo veliko more. I ponekad amforu, negdje na dnu.
Mirjam Jurčev