Ponekad se osjetim..usamljeno, izgubljeno i prestrašeno u svijetu u kome vladaju neka druga pravila meni strana i neprihvatljiva. Pravila koja nikada nisam prihvatila i s kojima se nikada nisam pomirila.
Ovo nije moj svijet, svijet u kome vladaju beskrupulozni i lažljivi predatori spremni na sve kako bi došli do cilja i što je najgore to su ljudi koje svakodnevno srećem…obični, mali ljudi kao ja, …ovo nikako nije moje vrijeme. Osjećam se kao da pripadam nekom drugom svijetu, da dolazim iz nekog drugog vremena i pitam se što, zaboga, radim ovdje i kako sam tu dospjela.
Kao da sam nekada davno ušla u pogrešan vlak i izašla na pogrešnoj stanici i nikako da pronađem put za nazad, čini mi se da svaki vlak vozi u pogrešnom smjeru a nijedna stanica nije ona moja…nigdje se ne osjećam kod kuće…..kao da stalno imam, negdje tamo, spakirane kofere spremna da krenem na put, a ostajem tu di jesam nemoćna da se pokrenem.
U ovom svijetu izgradila sam svoj mali svijet i ne dozvoljavam ničemu izvana da prodre unutra i pokvari ga, imam taj svoj mali svijet kojeg nosim u sebi. Moja pravila nisu njihova pravila…ja na njihova ne pristajem i ne prilagođavam se…ne mogu ja to, ne znam ja to.
Ponekad me obuzme taj osjećaj osamljenosti i bespomoćnosti……osjetim
To je onaj momenta kad njihov svijet pokušava prodrijeti u moj i napravi malenu rupu nastojeći ga uništiti. Srećom brzo ja tu rupu zakrpam ušuškam se u svom svijetu i ponovno sam JA….nisam ni bolja ni gora od ostalih…samo sam JA….
A možda je to samo ono čovjekovo prokletstvo izgona iz raja….”Nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi.” Čovjek ne pripada zemlji već nebu i , nekako, što sam starija taj osjećaj nepripadnosti je sve snažniji…Možda samo intuitivno shvaćam da se, lagano, bliži povratak kući….Napokon…
Pingback: PRIČA BEZ PRIČE | Price iz života