Jednom kad pobjegneš bježiš cijeli život. Bijeg postane navika, način života,dio tebe….
Bježiš a da ni svjestan nisi; od života , od sebe, od onoga što si nikada nisi priznati mogao, htio, znao.. tko bi znao zašto..
Postaneš bjegunac koji se cijeli život okreće za sobom u strahu da će ga sustići ono što očajnički želi zaboravaiti, ono čega se ne želi sijećati, jer boli jer je teško..
Nastojiš sebe uvjeriti da je to tako moralo, trebalo biti…sudbina, usud.. što li…..ironija je samo što ne vjeruješ u sudbinu…
Uvjeravaš sebe da je to najbolji mogući scenario, da si učinio najbolje što si mogao i znao u tom momentu…. uvjeravaš sebe a znaš da lažeš, kao što znaš da lažeš kad kažeš..
– Dobro je to. Tako je moralo biti.
A sve u tebi viče: – Lažeš..
Koga?
Sebe?
Čemu?
Nitko nikada nije mogao bježati stalno, kad tad moraš se suočiti s onim od čega bježiš. Nekad skupiš hrabrosti udahneš duboko, stisneš oči i to učiniš svjesno a nekad (češće) te događaji, okolnosti, život, smrt, bolest…što god prisile na to…. uostalom “Zločinac se uvijek vraća na mjesto zločina.”
I onda kad se predaš, kad shvatiš da ne možeš više, dalje. Da nemaš snage, da si umoran, iscrpljen, kad odlučiš priznati krivnju, prihvatiti “kaznu” (sve ima svoje posljedice) shvatiš da si napokon slobodan, napokon možeš slobodno disati, ništa te više ne guši, ne stiska…nema više onog tereta na grudima…
A kazna…hm pa priživjet ćemo i to… nekako….valjda