Uvijek mislim kako je ljeto prebrzo prošlo. Kako sam imala premalo vremena a previše obveza uživati u njemu, a da ni sama ne znam kakvih.
Valjda je to ona priča o cvrčku i mravu (jbg ne znam biti cvrčak).
Nije da ne volim ovo godišnje doba, zapravo mi je najdraža kasno ljeto i rana jesen. Prošle su one neke ljetne užurbanosti, vrućine, sve se lagano smiruje, vrijeme je još uvijek dovoljno toplo da se može uživati u lijepim danima, a noći dovoljno svježe da se može fino odmoriti….ali ….dani su sve kraći, stiže hladno vrijeme, a ja ne volim hladnoću.
Uhvati me sjeta za ljetom.
Nekako mi se čini da se ljeti sve može, sve je lakše, jednostavnije…zima ,naprosto, prebrzo dođe i predugo traje za moj ukus.
Svake godine sebi obećam kako ću baš ovo ljeto iskoristiti za neke stvari koje zimi ne stignem i svake godine ne uspijem, iznova, vrijeme prođe dok si dlanom od dlan. Nisi ni trepnuo a zima je pred vratima.
Na samu pomisao na zimu, snijeg i led naježim se…ali neću razmišljati o zimi…nastojat ću iskoristiti ove lijepe dane koji nam slijede najbolje što mogu. nastojat ću upiti svu toplotu i ljepotu jeseni u svim njenim čarima: toplom vremenu, toplim bojama jeseni, suncu koje je nekako više blagonaklono i prijateljsko, nije toliko žestoko i jako kao ljeti…!
Činili vam se da lijepe stvari uvijek prebrzo prođu a ružne uvijek prebrzo dođu i uvijek nas iznenade,iako su očekivane?