„’Ej….kakva si s vremenom danas?” stigla mi je poruka na telefon.
„’Ej…..Ovisi o čemu se radi.” odgovorila sam.
Vrijeme je jako važna kategorija u mom životu i raspoređujem ga prema prioritetima. Ako mi je nešto važno uvijek mogu naći vremena za to.
„Mislila sam da popijemo kavu ako imaš vremena, ali ne na brzinu jer treba mi baš vremena. Trebala bi popričati s tobom o nečemu za mene važnome.” vratila je poruku.
Bila sam iznenađena i shvatila sam da je zaista važno čim ona tako govori.
„U redu!” vratila sam „kad je tako naći ću vremena jer nemam ništa toliko važno da ne može čekati.”
„Može li poslijepodne oko 2h? Ako ti nije problem voljela bi da dođeš kod mene jer nisam baš za pojavljivanje u javnosti.” vratila je
Sad sam baš bila iznenađena jer ovo nije bilo nikako uobičajeno za nju.
„Nije mi problem. Vidimo se!” odgovorila sam.
Marinu sam znala jako dugo i s vremena na vrijeme popijemo kavu skupa ali nismo baš nešto bliske, samo smo poznanice i zbog toga su mi ove poruke bile jako čudne. Ona je bila netko potpuno različit od mene, po svemu. Ona je mirna, staložena osoba bez pokazivanja nekih pretjeranih emocija. Sve rješava polako i smireno bez tenzija, i uvijek razmisli prije nego djeluje. Ja najprije djelujem pa razmišljam, vrlo sam temperamentna i stvari rješavam u minuti i u hodu, kod mene sve mora biti odmah i sad, nemam ja strpljenja za odugovlačenja. Kod nje je sve uvijek bilo po pravilima, odmjereno.
Ona je sve držala pod kontrolom i ništa nije stršilo. Uvijek je pazila na običaje i da sve bude u okvirima društveno prihvatljivoga . Dok je kod mene sve na vrat na nos. Ja ne znam ako ne radim najmanje tri posla odjedanput pa je to uvijek nered i zbrka oko mene i uvijek sam negdje na rubu nervnog sloma. Nisam voljela obzire i običaje i ako za mene nešto nije imalo smisla ja to ne bi radila koliko god to svi radili i koliko god to bio običaj, dok je se ona strogo držala običaja i pravila ( ne daj Bože da se prekrši neki običaj).
Ja kad volim- volim, kad nekoga ne volim on za mene ne postoji. Kod nje je sve to, nekako, ravna crta. Ona sve voli i nikoga ne voli. Uvijek je puna razumijevanja za sve ali nitko joj nije posebno drag, ali ni nedrag. Jedno vrijeme su nam djeca išla skupa u školu. Ona je ,čak, i ujutro kad bi smo dovozili djecu u školu bila dotjerana, frizura, odjeća sve kako treba, dok sam ja znala svezati kosu u rep, navući trenerku preko pidžame i takva voziti djecu u školu. Ta navika je izluđivala moga muža. Što ću mu ja meni se nije dalo ujutro glancati.
Kad bi smo se srele znale bi otići na kavu i zbog toga sam se i ja ujutro počela „pristojnije” oblačiti i znala sam se i počešljati jer ,zaboga, pa nisam mogla u javnost u pidžami, čak ni ja nisam toliko blesava. Moj muž joj je zbog toga bio zahvalan, smatrao je da pozitivno utječe na mene i već mu se sviđala iako ju nije nikada vidio, pustila sam ga da živi u blaženom neznanju.
Meni je baš zbog toga što je bila potpuno različita od mene bila zanimljiva. Voljela sam čuti njen način razmišljanja i pokušati sagledati stvari iz njenog kuta gledanja. Djelomično jer mi je to samo po sebi zanimljivo,volim čuti kako razmišljaju ljudi drugačijih pogleda od mojih, a djelomično jer je bila ista kao i moj muž pa sam pokušala preko njenih pogleda, nekako, razumjeti i njegove poglede na stvari i stavove koji se ni u jednom segmentu nisu poklapali s mojima pa mi je bilo teško za razumjeti. Ona je, ipak, bila žena pa mi je bilo nekako pristupačnija, jer koliko god se trudila, muškarce, ponekad, uopće, ne razumijem, a kad su k tome još potpuno drugačijih pogleda od mene onda je to katastrofa. Ponekad sam znala pomisliti kao bi njih dvoje bili savršen par s obzirom na to koliko su bili slični i koliko sam ja bila različita od njih.
Negdje oko 2h pozvonila sam na vrata. Otvorila mi je i skoro sam uzviknula od iznenađenja kad sam ju ugledala. Izgledala je grozno (nisam vjerovala da ću je ikada vidjeti u takvom izdanju) oči su joj bile crvene i natečene od plača, a podočnjaci do poda, frizura neuredna i raščupana.
Ušla sam i sjela.
„Idem nam napraviti kavu da možemo kasnije u miru razgovarati.” rekla je
Ja sam razmišljala „Što li se moralo dogoditi da nju ovoliko izbaci iz takta. Nitko nije umro, jer da jeste znala bi.”
Uskoro se pojavila s kavom na tacni, poslužila nas i sjela.
„Sigurno se pitaš što se dogodilo?” rekla je
„Da, moram priznati da sam iznenađena i znatiželjna.” rekla sam.
„Muž mi ima drugu!” rekla je bez okolišanja a ja sam se zamalo udavila gutljajem kave koji sam upravo srknula.
Spustila sam šolju na stol i kroz iskašljavanje kave kojom sam se zagrcnula uzviknula. „Molim!”
Muž joj je bio običan čovjek ni po čemu poseban. Uvijek dotjeran, izbrijan, galantan, ljubazan, međutim meni se nije sviđao. Njem mi se sviđao način na koji me gledao, kako se pozdravljao sa mnom, i nešto u njegovom glasu bi me natjeralo uvijek da se osjećam nelagodno…kao da gola stojim pred njim, zbog toga sam ga izbjegavala u širokom luku. Nekako sam intuitivno ćutila da nešto oko njega ne štima.
Po zanimanju je bio arhitekta i imao je svoj ured. Fino je zarađivao i živjeli su fino. Imali su troje djece koja su već bila odrasla. Kći im se udala, jedan sin je živio u drugom gradu i tamo radio, drugi je bio na fakultetu (studirao je arhitekturu i trebao je preuzeti očev posao) Jako je bila ponosna na svoju obitelj i kad bi netko govorio o skladnoj obitelji njih bi uzeo za primejr. Sve fino i kako treba, svake nedjelje skupa na misi, na svim važnim događanjima bili su skupa, sve fino i odmjereno. (Ponekad sam joj čak znala „zavidjeti” jer kod mene nije bilo šanse da negdje odemo svi skupa. Prvo bi se svatko posvađao sa svakim, i na kraju taj odlazak nije imao smisla, a ,uostalom, kod mene svatko ima neke svoje stavove i neku svoju filozofiju koja se nijedna ni s jednom nije slagala..)
Tako da sam bila ne malo šokirana s onim što mi je rekla.
„Ma nije to njemu prvi put” dodala je kao da je to nešto najnormalnije na svijetu „imao je on i prije takvih izleta ali to je uvijek bilo kad bi išli na neke seminare, simpozije, itd. Nikad ovdje i nikad nije trajalo.”
Ja sam slušala razrogačenih očiju pitajući se je li ja to čujem dobro i sve kao da priča o tome što će kuhati danas za ručak.
„I ti nikad nisi na to reagirala!?” pitala sam zabezeknuto.
„Ne, zašto bi?” odgovorila je kao da se čudi mome pitanju „pa svi to rade. Meni je bitno da ja fino živim, imam sve što mi treba, da to nije ovdje i da nitko ne sazna za to, a on se ionako uvijek vrati kući.”
Šutila sam neko vrijeme nastojeći probaviti informacije koje sam čula i malo se sabrati.
„Dobro, i što želiš od mene kad je to tako?”
„Kako da ga vratim nazad?” pitala je
„Uf, nisam baš sigurna da pitaš pravu osobu!? Ja bi u tvom slučaju samo spakirala stvari i otišla, bez nekih drami i pompe. Želiš drugu – imaš drugu! Ćao!”
„Ti si pametna i načitana žena, svašta znaš sigurna sam da mi možeš pomoći. Što da poduzmem da se osvijesti, vidi da je pogriješio i vrati u normalu?”
Iako mi je to bilo totalno glupo pokušala sam razumjeti način na koji ona razmišlja, sagledati problem i ponuditi rješenje.
„Jesi li pokušala razgovarati s njim?” pitala sam.
„Naravno ne želi ni da čuje, želi razvod. Kaže da me ne voli, da me nikada nije ni volio i da ne zna zašto se oženio sa mnom. Život sa mnom mu je mučenje i dosta mu je!”
„Pa zašto onda pobogu insistiraš na nečemu što nema smisla?” pitala sam pomalo iziritirana
„O ima smisla i te kako! Ja ne mogu dozvoliti da svijet svašta počne pričati okolo!”
„Ha!” bila sam začuđena..”znači tebi je još uvijek stalo?”
„hahhahhahahhah!” počela se smijati „Naravno da mi je stalo! Stalo mi je do onoga što mi on osigurava! Ja volim sigurnost i status u društvu koji mi život s njim daje i to je to. Uvijek sam bila fer i korektna prema njemu, nema se ne što žaliti i zbog toga ne mogu dozvoliti da se razvedemo. Pa pobogu što bi ljudi rekli? Što bi svi mislili o meni?”
Ostala sam bez riječi prvi put u svom životu i nisam znala što reći. Kad sam se malo sabrala rekla sam: „Pa gle, najbolji način da nekog zadržiš jeste da ga pustiš.”
„Kako to misliš?”
„Lijepo, pusti ga da ide, nemoj dramiti i raditi scene samo ćeš sebe srozati u svojim očima a i u očima okoline (ne mogu vjerovati da sam to rekla). Kad ga pustiš valjda će sam shvatiti koliko je pogriješio i vratit će se. A onda kad i ona naiđe na osudu okoline sigurno će odustati od te veze. Ne vjerujem da će se moći nositi s tim, ipak je on oženjen muškarac s odraslom djecom, a ovo selendra gdje su takve stvari nedopustive i neprihvatljive. Sigurno će ih uskoro svi početi izbjegavati i klijenti će mu početi otkazivati suradnju.
Njoj će svi prijatelji i rodbina okrenuti leđa..ostat će sama, a nije lako sam se nositi s cijelim svijetom…tu mnoge ljubavi padaju na koljena. Znaš da kod se kod nas takve stvari ne praštaju” Rekla sam iako sam jako sumnjala u to da će joj se vratiti. Ali tko zna….oni su imali nekakav drugačiji sustav vrijednosti od mene.
„Imaš ti pravo!” uzviknula je.. „sad ću ja lijepo da se sredim haljina, šminka, frizura i reći ću mu to danas. Kad me vidi sigurno će shvatiti kao strašno griješi jer nitko mu ne može biti tako dobar kao ja. Sa mnom je imao sve i sigurno će to shvatiti.”
„Da, sve osim žene!” pomislila sam ali ništa nisam rekla što je totalno netipično za mene.
Bila sam zadivljena tolikom samouvjerenošću. „A emocije?” pitala sam se „gdje su emocije u svemu tome ili je ova žena bila hladna i površna k’o santa leda? Znam da ima srce jer djecu jako voli i brižna je majka, ma brižna je ona i supruga ..ali ništa više!”
„Moram ići” rekla sam osjećajući da mi ponestaje zraka.
„Hvala ti!” ustala je i pružila mi ruku „jako si mi pomogla!”
„Nema na čemu!” rekla sam „drago mi je da jesam. Izvještavaj me kako idu stvari.”
„Hoću ne brini!” rekla je nekako sva poletna kao netko tko zna što mu je činiti.
Baš me zanimalo kako će to sve skupa završiti.
Stvari nisu baš išle kako je ona zamislila. Izgleda da je on zaista volio tu svoju a i ona njega. Uskoro sam čula da su skupa otišli negdje vani.
Nazvala sam Marinu nakon dugo vremena, javila mi se veselim glasom, nisam to očekivala
„Di si? Kako si?” pitala sam
„Odlično!” rekla je „baš sam te htjela zvati na kavu. ‘Ajde naleti danas popodne…. ili ne, bolje nađemo se gdje i uvijek u 2h!”
„U redu! Odgovara mi!” rekla sam začuđeno
Stigla sam prva i uskoro sam ju vidjela kako dolazi. Zastala je za dva-tri stola i razgovarala navukavši na lice paćeničku facu tipa; „A što ćeš život je baš okrutan ali eto ja sam dobra osoba i praštam svima sve.” Kako je samo dobro glumatala..zaslužila je Oskara…..ili možda i nije!
Kad je stigla izljubila me je i sjela.
„I?” pitala sam. Nakon što nam je konobar donio kavu
„Nema I!” rekla je „gotovo je!”
„Ali kako ti to tako dobro podnosiš?” bila sam u čudu
„Pa, gle on je meni napravio medvjeđu uslugu. Sebe je srozao u očima okoline da je morao otići a ja sam postala zvijezda i dobila na ugledu još više. Sad ne samo da sam ugledna žena već sam dobra i hrabra, žena koja je u stanju prijeći i oprostiti nemoguće i pdnijeti žrtvu, poniziti sebe, dati mužu slobodu da bude sretan s nekom drugom. Ja sam heroina a on je nula, nitko i ništa!”
A ja zamalo da nisam pala sa stolice od šoka. Posmatrala sam ju…izgledala je odlično, rekla bih nikada bolje, dotjerana, našminkana, doslovce je blistala, oči su joj sjajile nekim čudnim sjajem…sjajem osobe koja je potpuno zadovoljna sobom i onim što je napravila, osobe koja je ostvarila svoj cilj i uživa u njemu punim plućima. Nisam to razumjela ali tko sam ja da sudim o tome kako i zašto bi netko trebao biti sretan. Tko sam ja da sudim da li je to nešto što čovjeka čini sretnim ispravno ili ne….Uostalom tko sam ja da, uopće, rasuđujem o sreći…svatko sebi kroji sreću po svojoj mjeri….a tko sam ja da određujem kakva i kolika ta mjera treba biti.
Prema čemu se se ,zapravo, sreća mjeri: prema količini nesreće koja prethodno zadesi čovjeka ili količinom adrenalina koja pogodi čovjeka u trenutku kad ostvari svoj cilj?
I što je to, uopće, sreća (pitanje koje si ljudi postavljaju od pamtivjeka) ….mislim da ne postoji univerzalna definicija sreće kao što ne postoje ni dva ista čovjeka.
Ne znam zašto sjetila sam se muža Ane Karenjine, Alekseja Karenjina i pomislila „E, moj Tolstoj ništa se nije promijenilo. Kako onda tako i danas!”
[/sociallocker]