Ako nešto ne možeš promijeniti, prihvati…..malo sutra!

 

Kažu: „Ono što ne možeš promijeniti – prihvati“ Kao i većinu stvari u životu.. lakše reći nego učiniti…pogotovo kad  sve u tebi viče: „NE ŽELIM“ kad ti se cijelo biće buni protiv toga a milijun pitanja ti se vrti po glavi: Zašto, kako? Je li moglo drugačije? Ka i gdje je došlo do pogreške, do krivog skretanja? Mučeći sebe ovim pitanjima nećemo ništa postići, svjesni smo  mi toga…. ali ..ne ide to tako lako.

Ponekad je teže neke stvari izbaciti iz glave nego li promijeniti tijek rijeke. Nitko od nas nije budala i zna da je prihvaćanje najbolje rješenje ali to što zna ne znači da i može.

Dubok je jaz između znati i moći…ponekad ne premostiv. Ponekad čovjek treba prihvatiti to  da neke stvari nikada neće moći prihvatiti i jednostavno naučiti se živjeti s tim ne prihvaćanjem.

Naučiti se živjeti s tim da će, možda, cijeli život voditi borbu sam sa sobom.

Čim vodiš borbu već si pobijedio… Znam ponekad je uistinu iscrpljujuće i pomisliš: „Nek’ ide sve u PM ne mogu više.“ Pogotovo kad stalno slušaš glupe savjete kako se MORAŠ pomiriti s tim i „Kako je tako MORALO biti“ „Tako je najbolje i najbolje je da se pomiriš s tim.“ Ponekad pomislim da ovakve savjete daju samo ljudi koji nikada nisu uistinu ništa prihvatili, ili možda nisu doživjeli stvari koje MORAJU prihvatiti. (Kod mene sam riječ da nešto moram izaziva želju da to ne učinim….Ne volim MORATI)

A ti se pitaš: „Najbolje za koga?! „Je li baš moralo i ako jeste zašto je moralo?“

Sjetim se priče o jednom monahu koji je bio alkoholičar i svi su ga prezirali zbog toga. Kad je umro svi su došli obavijestiti poglavara da su se napokon riješili čovjeka koji ih je godinama sramotio. On je rekao  da zna za smrt jer je vidio cijele legije anđela kako su došli po njegovo tijelo. Ljudi su se čudili „Kako anđeli on je bio obični pijanac i ništa više.

Međutim ljudi nisu znali ZAŠTO je to tako. Monah je rođen u Maloj Aziji, neposredno prije progona stanovništva, kada su Turci otimali svu mušku djecu (tzv. Danak u krvi). Da bi ga sačuvali, roditelji su ga nosili sa sobom na žetvu, a da ne bi plakao sipali bi mu malo rakije u mlijeko poslije čega bi spavao. Zato je rastući postao alkoholičar.

Poslije savjeta mnogih ljekara i stručnjaka da se ne treba ženiti poslije takvog djetinjstva, došao je na Svetu Goru i postao je monah. Krenuo je u borbu sam sa sobom i nakon godinu dana je uspio uz molitve i pokajanje smanjiti piće sa 20 čašica koliko je pio dnevno, na 19 čašica. Nastavio je i tijekom više godina je postigao da pije samo 2 do 3 čašice dnevno, od kojih bi se ipak, s obzirom da je uvijek postio ili gladovao, lako opio.

Godinama su ga svi smatrali monahom alkoholičarom koji sablažnjava hodočasnike, ali je Bog u njemu video borca, istrajnog u svojoj  borbi.

Tvoje te  borbe te čine onim što jesi, one te čine posebnom  nemoj ih izbjegavati ni praviti se da si prihvatio nešto što nisi. Ne laži sam sebe…. od toga nema koristi.

Ako neke stvari NIKAD ne prihvatim i NIKAD se ne pomirim s njima…pa, što onda…Nitko nema  pravo da mi  kaže da MORAM i da je tako najbolje. Kako netko može znati što je za mene najbolje?….Ništa ja ne moram…..možda jedanput POŽELIM pa i uspijem….tko zna.