„Sestro“ povikala sam. Moj povik odjeknuo je kroz prostor bolničkim hodnicima odbio se od zidove udario me u grudi i gušio me.
Nisam mogla disati. Jaka svjetlost udarala mi je u oči i izazivala tako jaku bol da sam mislila da će mi mozak eksplodirati.
Zvuk na monitoru postajao je sve tiši dok je istovremeno mahanje krila neke bube na prozoru bilo tako glasno da sam mislila da će mi bubnjići popucati.
Mnoštvo nepoznatih lica u bijelim kutama stapalo se u bezličnu masu.
Vladala je neka čudna praznina. Kao da sam se stopila sa svjetlošću, u glavi mi je pulsiralo. Kao iz neke daljine čula sam kako me dozivaju, nisam mogla reagirati, polako sam nestajala kroz prozore, kroz zidove.
Najedanput sam sjetila sam oštru bol u prsima od koje kao da sam se prenula, osjetila sam kako dišem. Disala sam sve mirnije i mirnije. Buba je prestala mahati krilima a zvuk na monitoru postao je glasan i ravnomjeran: bip,bip, bip…čula sam.
Otvorila sam oči, svjetlost mi više nije izazivala bol, bila je ugodna i topla. Bio je topao lipanjski dan.
„Dobro je“ rekao je neki stariji čovjek u bijeloj kuti ozbiljna izraza lica „imamo ju“
„Dobro došli nazad“ odgovorio je na moj zbunjen i upitan pogled „Jako ste nas uplašili“
„Dijete?” upitala sam uplašeno
„Ne brinite i ono je dobro!”
Odahnula sam s olakšanjem i zatvorila oči. Zraka sunca koja se probijala kroz navučene želuzine nježno mi je milovala lice, žamor u prostoriji bio je umirujući, disanje ravnomjerno, sve je bilo normalno…ali…