STIŽU ME SJEĆANJA

Nakon nekog vremena skupiš misli, snove , osjećaje i sjećanja i pospremiš ih u košare. Košara za ovo, košara za ono. Zašuškaš ih u pamuk kao najdrogaocijenije  blago, da se ne polome, ali i da slučajno ne izađu vani. Košare spremiš u sobe s armiranim vratima i zidovima i dobro zaključaš. I živiš…. ne misleći… ne sjećajući se… ne osjećajući…vješto izbjegavajući sve bure i oluje koje prijete da slome vrata i poruše zidove.

I onda, kako to uvijek biva, naiđe oluja svih oluja i razbije vrata, poruši zidove razbaca košare. Što sad!? Sve se pomiješalo!  Ne znaš što je staro a što novo? Tko si bio a tko si postao?

Kao da si cijelo vrijeme virio iza onih zakračunatih vrata i promatrao tu osobu kako upravlja tvojim tijelom, tvojim osjećajima, živi tvoj život bez tebe. Tko si ti čovječe što živiš moj život? Ne poznajem te! Nisam čak siguran ni sviđaš li mi se!

Onaj tko živi tvoj život pita se: „A tko si ti? Od kud ti pravo da se javljaš i pozivaš me na odgovornost? Od kud si se pojavio? Vrati se odakle si i došao!“

Odakle sam došao i kamo da krenem?!

Tko sam sada ja, zapravo, ona koja sam bila ili ona koja sam sada?! Jesam li živjela ili živim?

Možda sam umrla nekada davno kad sam zatvorila vrata sjećanja? Ali tko je sad ova na mom mjestu? Ponaša se kao ja, izgleda kao ja….

Koji život je pravi onaj koji sam  mislila da sam zaboravila ili onaj kojeg se sjećam?

Kako pomiriti ta dva života? Ne poklapaju se, ne slažu se…ne idu jedan s drugim!