Skamenjena i nemoćna da se pokrene promatrala je mladi par ispred sebe. Muškarac je u naručju nosio dječaka od nekih 3 godine a žena pored njega je gurala kolica. Tako dobro je poznavala taj lik. Bio je to on, njen Zoran, čak je na sebi imao i majicu koju mu je ona kupila.
– Ali nemoguće, to je, naprosto, nemoguć. On je na putu i stiže tek prekosutra – mislila je. Protrljala je oči misleći da joj se priviđa
– Je li ja to ludim – pomislila je.
Muškarac se nagnuo nad kolica, stavio djetetu dudu u usta i okrenuo se i poljubio ženu, tada ju je ugledao. Pogledi su im se sreli na trenutak, a onda se on okrenuo, zagrlio ženu oko struka
– Draga idemo, požuri malo.
Tanji se cijeli svijet okrenuo oko nje. Pridržala se za ogradu da ne padne. Čula je glas neke žene:
– Gospođice jeste dobro? Da zovem hitnu?
Samo ju je tupo pogledala okrenula se i krenula prema izlazu, potpuno nesvjesna svega.
Najedanput je iz sna prene glasno lupanje na vrata i glas njene prijateljice
– Tanja otvori vrata ako si unutra ili zovem policiju da razvali vrata! – vikala je lupajući svom snagom u vrata.
Ustala je iz kreveta nemajući pojma što se događa. Vidjela je da ima pidžamu na sebi ali se nije sjećala kad i kako ju je obukla. Nije znala ni koji je dan, datum doba dana, ničega se nije sjećala. Otvorila je vrata.
– Gospode Bože pa što je s tobom ženo?- vikala je Marina njena prijateljica – samo si nestala nitko pojma nema gdje si ni što se dogodilo. Zvala sam te milijun puta, na poslu su rekli da si javila da si bolesna, ne javljaš se, što se događa? Gle na što ličiš, poput aveti si!?
Tanja je zbunjeno gledala u prijateljicu nemajući pojma o čemu ona govori, a onda joj se vratila slika Zoran, žena, djeca i najedanput je počela grčevito da plače, suze su samo nahrupile nije ih mogla zaustaviti a od plača nije mogla ni riječi izustiti. Ivana shvaćajući da je nešto gadno, nježno ju zagrli i povede u dnevnu sobu i posjede ja na krevet ne pitajući ništa. Otišla je u kuhinju skuhala kavu dok je Tanja i dalje nezaustavljivo plakala. Donijela joj je kavu i čašu vode i pomogla joj da malo popije. Polako se smirivala i dolazila k sebi.
– Što se dogodilo? – upitala je Ivana
– Zoran – promucala je Tanja
– Tko drugi, bijesno je promrsila kroz zube Ivana
– Oženjen je – dodala je Tanja – srela sam ga u Centru, on žene i dvoje djece. Znaš da tamo rijetko idem, ali htjela sam mu kupiti onaj skupi sat za rođendan i pošto nigdje nisam mogla naći otišla sam tamo i srela sam ih. Vidjela sam ih na svoje oči – sad je skoro vikala.
– Što me to ne čudi- promrsila je Ivana.
– Sad mi je sve kristalno jasno, i njegova putovanja, i to što nikad nisam bila u njegovom stanu jer je navodno živio s bolesnim ocem i majkom, i to što je sve praznike bio s njima. Kojim njima! – vikala je
Ivana je samo šutjela, znala je da je Zoran đubre, manipulator i kreten ali ju prijateljica nije slušala
Tanja je srela Zorana prije nekih godinu dana i potpuno ju je fascinirao. Zaljubila se do besvijesti. Zbog njega se potpuno promijenila, ošišala je svoju dugu, prekrasnu valovitu kosu na skroz kratko, prestala da nosi štikle i lijepu garderobu, nosila je samo bezlične hlače, košulje i ravnu petu. Od atraktivne djevojke koja je bila san svakog muškarca pretvorila se u bezličnu figuru, a sve to zbog toga jer je on govorio da je ona njemu najbolja kako goda da izgleda, a to je ipak, najvažnije, i jer nije želio da ju drugi gledaju, kako ga je ona pravdala.
Ivana joj je pokušala otvoriti oči, ali ova je bila slijepa. Odvojio ju je od svih prijatelja jedino se Ivana nije dala iako se on trudio svim silama da ih razdvoji.
– Koja sam ja glupača! Kako netko može biti tako glup k’o ja! Sve si bila u pravu…baš sve! – vikala je.
– Nisi ti glupača, ne krivi sebe. On je savršeni manipulator, a ti si se zaljubila. Ne zaslužuje da patiš zbog njega.
– I neću! – najedanput se uspravila, u njoj se probudio onaj njen inat koji ju je toliko puta do sada održao u životu. –
– Pokazat ću ja njemu tko sam ja! Ustaj idemo!
Kako je naglo ustala zaljuljala se.
– Hej polako- rekla je Ivana – kad si zadnji put jela?
– Koji je danas dan?
– Srijeda
– Onda u ponedjeljak ujutro – rekla je Tanja
– Hajde da fino najprije nešto naručimo za jelo
Tanja je uzela mobitel 150 propuštenih poziva „Ljubav“
– E, sad će on vidjeti tko je Ljubav!
Blokirala je pozive s njegova broja
– Nikada, ali nikada više ne želim čuti za njega! A sad nam naruči picu.
Kad je dostavljač donio jele su i čak se smijale nekim glupostima od prije.
Tanja odjedanput kao da se probudila iz neke hipnoze. Do tada nije primjećivala stvari oko sebe
– Od kad se nas dvije nismo vidjele- upitala je Ivanu
– Ne znam, nekih desetak dana. Zašto?
– Pa gle te! – kad ti je kosa toliko narasla? Predivna je! – divila se Tanja.
– A to! – nasmijala se ova, pa barem to danas nije neki problem, odeš kod frizerke i dobiješ kosu. Čula si za Studio Svekom?!
– Ne, ali ja u zadnjih godinu dana nisam čula ni ono što sam čula. – našalila se na svoj račun.
– Kako god! Imaju predivnu kosu, tako kvalitetnu i potpuno prirodnu. Vrh!
– Da vidim! Uopće nisam primijetila da nije tvoja. Nego ima li neki poseban razlog za takvu transformaciju – šeretski je namignula.
– Pa sad, o tom po tom! Pričat ću ti, ali hajde najprije da tebe sredimo.
– Može! Želim takvu kosu! Želim svoju staru kosu natrag. Daj mi broj od tog Studia Svekom da zakažem termin.
– Napokon se vratila ona moja stara Tanja! – uzviknula je Ivana sretna. Šta je ona budala napravila od tebe, duša me boljela gledajući te kako postaješ nešto što ti nisi. Mogla sam ga zadaviti kako sam bila ljuta.
– Pusti sad to! To je iza mene i nikada više takvo nešto neću sebi dozvoliti.
Nazvala je Studio Svekom zakazala termin, a portiru na ulazu rekla da ni slučajno ne pušta Zorana u zgradu.
On je pokušavao stupiti s njom u kontakt ali ona nije dozvoljavala da joj se približi. Kad ju je sačekao kod auta zaprijetila mu je da će ga prijaviti policiji i sve reći ženi. Nije joj više dosađivao.
Izašla je iz zgrade a duga prekrasna kosa vijorila se na vjetru. Bila je prezadovoljna svojim izgledom i zahvalna Studio Svekom što su vratili stari sjaj njenoj kosi. Dok je prilazila autu malo se zamislila i sudarila se sa muškarcem koji je držao telefon u ruci. Telefon je pao na pod a Tanja je molila Boga da se nije razbio. Muškarac se psujući sagnuo da uzme telefon i kad je podigao glavu i susreo se sa Tanjinim prekrasnim plavim očima ostao je paf. Zaboravio je i na telefon i na sve ostalo.
– Jao oštetio se! – kukala je Tanja – molim vas da mi donesete račun svu štetu ću ja platiti.
Muškarac je i dalje bez teksta buljio u nju dok joj se duga prekrasna kosa vijorila oko cijelog tijela. Izgledala je skoro nestvarno.
– A da telefon- promrsio je muškarac – Ne, ne treba nije strašno.
– Ne dolazi u obzir! – kategorički je odbila Tanja- insistiram da platim štetu. Ovo je moja posjetnica s adresom i brojem telefona, molim vas kad popravak bude gotov da mi pošaljete račun snijet ću sve troškove. – pružila mu je karticu koju je izvadila iz torbe.
Muškarac shvativši da ju na taj način može ponovno vidjeti uze posjetnicu.
– U redu kad baš toliko insistirate – nasmiješi se – Usput ja sam Goran – reče pružajući ruku.
Tanja se malo štrecnu, ali brzo se sabra – Tanja, drago mi je- reče a nešto u njegovom osmijehu i očima učini da joj srce malo brže zaigra….