Znaš li milena da nebo ponekad dobije boju purpura
i uzburka sva sjećanja
i kako bole noći koje se nikada nisu dogodile
zore koje nikada nisu svanule
Kako tad bole davne nikad isplakane suze
Sjednu ti na grudi nikad dosanjani snovi
Guše te svi isprazni dani
Potope te neke tuge
Ne znaš ni od kud su došle ni što žele od tebe
samo uzdišeš duboko i teško
A grudi hoće da prsnu jer su premale za sve ono što si natrpala u njih
pa poželiš da si ptica pa da odletiš
da se vineš u visine
Čini ti se lakše bi ti bilo
Ali noge k’o da su olovne
za zemlju vezane
Eh, što ti je čovjek proklet s dušom što teži božanskim prostranstvima
I tijelom zemljom okovanim
Sve bi ja to nekako i podnijela samo da sam jedan pramen njegova sjećanja
Znaš, milena, nebo ponekad dobije boju purpura