LJUBAV IZ SUSJEDSTVA

 

On je bio sasvim običan momak iz susjedstva, pomalo stidljiv, povučen, dječačkog osmijeha i šarma. Ni po čemu se nije izdvajao od ostalih, osim po jednom volio je nju…djevojku iz kvarta .

Ona je  je jedna od onih djevojaka koje gdje god da se pojave plijene pažnju, jedna od onih djevojaka koje  kad uđu u prostoriju  svi pogledi su uprti u nju, djevojka za kojom se okreću kad prođe ulicom, djevojka kojoj se svaki muškarac barem jedanput udvarao. Nju su svi željeli  ali, kako to obično biva, ona je voljela njega, običnog momaka iz susjedstva.

Znala je ona da ju svi žele kao trofej, priliku da sebi daju na važnosti, kao ukras kojim se mogu hvaliti pred drugima, jer su osvojili nešto što nikome drugome nije uspjelo.

Ipak.. lagala bi kad ne bi priznala da joj nije godila tolika pažnja, bilo je tu jako zgodnih momaka koji su joj nudili sve i svašta.. ali ona ništa nije prihvaćala, unatoč tome što joj je godila tolika popularnost nikada nije ni došla u iskušenje da bilo kome od njih kaže:” Da”, jer.. njene oči su vidjele samo njega, njeno srce je kucalo samo pred njega.

Nisu se baš često sretali. On je bio najstariji sin od troje braće i dvije sestre. Njegov otac je radio u Njemačkoj a djed mu je bio u onoj vojsci o kojoj se nije smjelo govoriti.

Ona je bila kći jedinica partijskog funkcionera, ponos i dika svojih roditelja; lijepa, pametna, uspješna…

Živjeli su u istom naselju nekoliko kuća udaljeni jedni od drugih a opet cijele galaksije daleko.

Majka joj nije dozvoljavala da se druži s njima, pa bi ponekad pobjegla da majka ne zna i promatrala ih kako se druže i smiju skupa. On bi ju uvijek pozvao da im se pridruži, pazio je da joj bude ugodno i da ju nitko ne povrijedi. Malo se osjećala nelagodno u njihovom društvu kao i oni u njenom ali izdržala bi sve samo da bude pored njega. Samo on ju je gledao tim nekim pogledom od koga je imala  osjećaj da su joj obe ruke lijeve, i da je noge ne slušaju, a jezik joj se petljao po ustima i vodio neku  svoju vlastitu politiku tako da je uvijek imala osjećaj da mlati gluposti, i uvijek bi sebe nakon toga prekoravala kako samo može biti tako glupa.

On bi uvijek bio na sedmom nebu kad bi ju vidio kako ih gleda. Nije mogao izdržati da ju ne pozove i osjećao se kao neki vitez koji pazi na svoju damu koja je od svih vitezova  svoju maramu  svezala baš oko  njegovog  koplja.

Na ulici bi uvijek krišom gledali jedno u drugo pazeći da ono drugo, a ni nitko drugi  to ne primijeti ni za živu glavu.. jer ‘ko bi ostao od sramote da netko nešto skuži. Njega bi izludili, jer što on običan momak ima tražiti od nje onako fine i pametne. A ona tako fina i pametna treba se kloniti običnog momaka poput njega.

 

I onda je došao rat. Nastala je opća gungula. Nju su njeni odveli u Njemačku a on je otišao u vojsku. Ona je sa sobom ponijela jednu fotografiju na kojoj su bili mladići i djevojke iz naselja, a koju je ona napravila fotoaparatom koji joj je otac poklonio za osamnaesti rođendan. Isjekla je njega sa fotografije i stavila ju u novčanik. Noći bi ju stavljala pod jastuk i molila Boga da ga čuva gdje god da je.

On je sa sobom nosio isječak iz školskih novina na kojem je bila njena slika i pjesma koju je napisala. Upakirao  ga je u najlon da se ne ošteti i s vremena na vrijeme vadio iz džepa i gledao. Nosio je to uvijek s lijeve strane  u unutarnjem džepu

Tamo je stalno i na sve načine prikupljala informacije o tome di je i što radi. Onda je čula da je ranjen. Bila je očajna i željela je kući. Roditelji ju nisu puštali ni pod razno. Uzalud je molila kumila, plakala, odbijala hranu, ništa joj nije upalilo. Nije imala dovoljno ni snage, ni hrabrosti,  ni smjelosti da se suprotstavi roditeljima i popustila je, po ‘ko zna koji put,  pod njihovim pritiskom.

Počelo se pričati da je gotovo, da je rat napokon pri kraju. Njemačka je počela vračati sve izbjeglice koji nisu bili s ratom razorenog područja. Tako su i oni morali nazad.

Kod kuće sve se promijenilo. Bili su to neki drugi ljudi, vrijedila su neka druga pravila, ništa više nije bilo isto. Čula je da se oženio.

Jednoga dana srela ga je u parku. On je gurao kolica i vodio psa na uzici,  ona je žurila kući sa još jednog propalog, ljubavnog sastanka  prekoravajući sebe i misleći kako više nikada neće dozvoliti da ju nagovore na ovakve glupe sastanke. Odlazila je na njih iako je već unaprijed  znala da od toga neće biti ništa, jer ni jedan ju nije gledao kao on, ni jedan nije imao njegov osmijeh, ničije ruke nisu bile tako tople i meke kao njegove, ali nije imala dovoljno snage da se odupre nagovaranjima pa bi uvijek iznova popustila i pristala na neki od tih glupih sastanaka.

Stali su i pozdravili se.

Promijenio se. Pogled mu je bio nekako ozbiljniji, crte lica tvrđe ali još uvijek je imao onaj pogled u očima od kojeg su joj koljena klecala.

– Bog! Kako si? Pozdravio ju je pružajući ruku.

– Bog! Dobro sam, hvala na pitanju.  Ti? Pružila je i ona ruku , njegova je bila je topla i meka i lijepo je grijala njene promrzle prste. Bilo je kasno ljeto i bilo je poprilično hladno a ona je bila u tankoj ljetnoj haljini i poprilično se smrzavala.

– Dobro sam. Promijenila si se. Konstatirao je

– I ti – rekla je – nekako si ozbiljniji. Čujem oženio si se. – pokazala je na kolica.

– Da,  jesam. Ja i žena radimo. Žena pravi večeru a ja sam izveo sina i psa u šetnju dok ona bude gotova.

– Lijepo. – rekla je

– Ti? – upitao je

– Ja se nisam udala, još uvijek sam solo. Nismo se davno vratili. Tražim neki posao.

Stresla se od hladnoće.

–  Hladno ti je? – upitao je i skinuo jaknu sa sebe i pružio joj – uzmi, smrznut ćeš se.

Uzela je jaknu i prigrnula se. Mirisala je na neki muški  parfem i bebi mlijeko. Udahnula je miris i bilo joj je nekako toplo od njega.

– Hvala ti. Uvijek me vrijeme prevari pa zaboravim kako predvečer zna biti hladno.

– Lako ćeš ti naći nešto.( mislio je na posao)  Pametna si i sposobna  a sad si valjda i jezik naučila tamo.

– Nadam se rekla je. Jesam, poprilično dobro govorim njemački.

– Ništa, idem da te ne zadržavam žena će te prekoravati di si do sada. – rekla je skidajući jaknu.

– Zadrži jaknu. Smrznut ćeš se do kuće imaš još dosta hodati a u tome, pogledao je u njene sandale s tankom visokom petom, nisi u mogućnosti baš  nešto požuriti. Vratit ćeš mi ju nekom drugom prilikom. Još uvijek si na istoj adresi? – upitao je

– Da, jesam. Ti?

– Mi smo kupili stan u onoj novoj zgradi nedaleko od roditeljske kuće i nedavno se uselili. Uglavnom, bliže mi je nego tebi a i prikladnije sam obuven. – nasmijao se

I ona se nasmijala:

-Hvala ti. Vratit ću je prvom prilikom. – rekla je i pružila mu ruku u znak pozdrava.

I on je pružio svoju – vidimo se.

 

Polako je krenula,  srce joj je tuklo u grlu, noge nisu bile njene , a ruke su joj drhtale. Privijala je jaknu uz sebe upijajući miris i pohranjujući ga u svaku stanicu svoga srca.

On je gledao za njom kako odlazi hodajući na visokoj štikli lako kao da se u njoj rodila, lagano njišući kukovima, onako kako je samo ona hodala. Mogao ju je po hodu poznati između milijun žena. Uzdahnuo je i krenuo da potraži psa kojeg je u međuvremenu bio pustio s uzice da malo pronjuška okolo.

Ušla je u kuću i skinula jaknu. Nešto je zašuškalo. Bila je radoznala. Znala je da nije u redu, nije pristojno, ni kulturno ali nije mogla izdržati. Zavukla je ruku u unutrašnji džep jakne i izvukla presavijeni  komad novinskog papira upakovanog  u najlon da se ne podere i ošteti. Otvorila ga je i skamenila se. Ugledala je svoju fotografiju iz školskih novina uz koju je bila i pjesma koju je jedanput davno (misleći na njega)  napisala za školski časopis.

Uzela je torbu izvadila novčanik i otvorila ga. U njemu je bila izrezana slika momka koji se šeretski smijuljio….

On je u džepu nosio sliku djevojke koja je jedanput davno napisala pjesmu, a ona u novčaniku sliku momka koji je imao najšarmantniji osmijeh na svijetu….. Dvoje ljudi tako bliskih jedno drugome a tako dalekih. Dva života koja su se mimoišla prolazeći jedan pored drugoga. Dvije suze su skliznule niz lice i pale na pod.