Dan je zlatno žute boje, nema sumnje, jesen je preuzela svoj tron, no nešto remeti ustaljeni mir.
Uzvrpoljilo se cijelo mjesto, priča se, umro je stari Jure, 97 godina skupilo se u njegovim suhim nogama. Odrastao je kao sirotinja, rano se oženio i do mirovine radio u obližnjoj tvornici. On i Kata dobili su troje djece, Jure je htio još, ali Kata više nije mogla ostati trudna.
Žalostilo ih je to, a ni priče sa strane nisu olakšale jad. Troje djece za grad je suvišno, za selo premalo, i žena koja ih ne rodi barem petero smatrala se napola jalovom.
Djeca su se školovala, otišla u velika mjesta pa im rodna kuća postade premala, a roditelji neuredni i neuki. Došli bi im jednom godišnje na kakvo lokalno okupljanje, a pozvali bi i oni koji put njih do grada pa bi im kupili pristojne robe da se ne sramote pred ljudima.
Godišnja doba su se izvrtjela i razboli se Kata, pričalo se, neki ženski problemi ju stigoše i u kratkom vremenu sastaviše sa zemljom. Jure ostade sam, viđali su ga kako šeće naslanjajući se na svoj štap dok je išao omanjom ulicom u blizini svoje kuće.
Pa bi zastao tu i tamo i razmijenio koju riječ sa prolaznicima. Žalio se kako je tehnika otišla naprijed, a ostavila za sobom ljudskost i kako mu nedostaje Kata u kasnim noćnim satima.
Na vratima lokalne trgovine nalijepljena je osmrtnica u koju svi zure, proučavajući ju uzduž i poprijeko kao da je u pitanju znanstveni rad. Tko je umro, koliko je godina imao, da li je umro nakon duge ili kratke bolesti, tko je sve na popisu ožalošćenih i kad je sprovod. Pa se dogovaraju kako će se svi skupiti na izlasku iz sela i krenuti u isto vrijeme, a usput bi mogli i popričati.
Ne voli nitko ići na posljednje ispraćaje, ali, budimo realni, u njihovom mjestu malo toga se događa, a sprovod je prilika da se mnogi znanci vide nakon dugo vremena. Pa kad dođe taj dan i kolona krene, počne prisjećanje o prethodnom okupljanju, rasprava tko je umro prije Jure, a padne i pokoja šala starih prijatelja.
Među prvima stigli su Jurina djeca i unuci, u finoj ispeglanoj crnini, svečani i uglađeni. Krenu polako muškarci pa tek onda žene i djeca, zna se dobro redoslijed tih stvari, nitko se ne buni niti komentira. Dođoše do mjesta ukopa, a svećenik stade pričati sve najbolje o pokojniku, tako to ide, iako Jure zaista bijaše dobar čovjek i bio bi grijeh reći drugačije.
Usred govora presvetog čovjeka uleti baba Luca pa klekne iznad groba i počne naricati nešto u stihovima, sklopi ruke i presavija se na sve strane. Krenuše za njom još dvije starije žene da joj prave tercu pa sve tri nastave zavijati kao rastresene vučice. Na to ih Mijo iz trgovine opomene i povuče na stranu da se utišaju dok nisu otjerale svu publiku.
– A sada se pomolimo za sljedećeg među nama koji će umrijeti.- kaže svećenik, a svi se kriomice pogledaše.
Kad umru, čeka ih raj i nebeski anđeli čuvari, tako kaže don Ante, a on sve zna, prošao je svijeta, pametniji je i načitaniji od pola sela. Al’ svejedno, nitko ne bi htio biti idući na redu pa ih sve do jednog krene stezati knedla u grlu dok su pokorno molili.
Potom spustiše Juru u zemlju pa pobacaše latice cvijeća po pomno izrezbarenom i lakiranom lijesu. Rađe bi Jure da su djeca češće dolazila nego da ima prvoklasni mrtvački sanduk, ali samoća se ne vidi, a blještavilo i dobar ukus uvijek nađu put do naroda.
Kad je ceremonija završila, krenuše nizbrdo kako su i došli, samo se sad pomiješaše i muškarci i žene, djeca počeše trčkarati okolo i razbacivati jesenje lišće. Ona manja odoše s majkama svojim kućama, a ostali se uputiše na drugu stranu, prema lokalnom restoranu.
Tužan je to bio dan, ali povorka je gladna, grla su suha i treba im osvježenja, a od zraka ni vrabac ne živi dugo, a kamoli takve ljudine od tuge.Zauzeli su tri reda stolova kad eto konobarice sa vrčevima vina i vode, a uskoro i pladnjevima pečenja. Nazdraviše za pokojnog Juru, zaslužio je zdravicu taj čovječuljak koji je otišao u vječna lovišta. Pa krenuše u slast brstiti pečenke po tanjurima, dolijevati vino i dizati čaše.
Evo, i Jurina djeca se opustiše nakon dvije tri ljute i pojavi im se osmijeh na licu. U tom trenutku susjed Šime zgrabi konobaricu u krilo, ona vrisne, tobože zgrožena, pa oboje zapjevaju na sav glas. Pridruže im se i ostali, a Mijo iz male sobe donese harmoniku i zabava se rasplamsa.
Skaču, plešu, zveckaju čašama, deru se na sav glas, lupaju žene po stražnjicama i traže konobaricu da im donese još vina. Ne zna se više je li netko umro ili se oženio, jesu li tužni ili sretni, da li slave ili oplakuju.
Zaboraviše na Juru, ukopno mjesto, lokalne narikače i molitvu za sljedećega. Uz dobro vino i slastan komad mesa ovijen zvucima harmonike sve se lakše podnese. A sutradan u stare okove, svakodnevne muke, dok netko novi ne umre i sastavi sve ožalošćene da se utješe.
Tako im Bog pomogao!
Maja Vukoja