„Davno sam pristala na ovo iako sam znala da sa mnom poslije neće se desiti ništa dobro i evo me opet nakon toliko godina“!
Ulazim sa crninom na sebi i crnom kosom sa stavom koji kaže “Ne zajebavaj se sa mnom“!
I idem odmah ka glavnoj prostoriji,znam da me očekuju i znaju ko sam. Zabezeknuto njegov otac gleda u mene dok moje potpetice odzvanjaju Belim Dvorom. Ja sam ovde da čuvam sigurnost svojih voljenih,a ne ovog monumenta.
I tada potrča ona,Emanuela moja kćerka. Iako joj je moj lik nepoznat kao i svima njima zbog misaone koprene. Ali gleda me u oči kao da zna ko sam.Da li je mogla nešto naslijediti?
Dala sam sebi novo ime Nefretiti,boginja zla. Jer kad se pogledam u ogledalo ne vidim sebe,već zlo koje sam postala.
Ne bi me oprala ni Sava ni Dunav.
Sa njom ide Darko moj muž, bivši.,Za njih sam ja mrtva. U grobu. Dvorjanjkinja koja nikad nije bila prihvaćena. Obična pučanka kao ugljen koji prlja njihove izvezene salvete i bele pločice Belog Dvora. Djevojka koja nije zasluživala da nosi bisere i zlatni nakit jer sam smetnja. Trn u oku. Ali ne trnoružica. Nikad prihvaćena, ljubljena, ali brzo zaboravljena.
I ide Ines njegova zaručnica.
Krenem,činim korak,dva…
Ali u trenu me nečija ruka zaustavlja.
I znam da je to moj vjeran drug Anđelo. Ali ako želim zaustaviti Impetousa. I njegovu vladavinu kraljevstvom Neptunijom.
Što prije to bolje. Svi će biti sigurniji kad ubijem svog svekra. Đavo mora umrijeti.
Svi strepe od mene,pa i on zna koliko sam moćna. Ali ne zna ‘ko sam.
Obavještavam ih da će moji obučeni ljudi „mislioci’ biti postavljeni jao čuvari vanjskih bedema Zlatnog grada.
Odlazim u svoju sobu koja mi je namijenjena i znam je jako dobro provela sam tu puno noći plačući. A, i sad plačem jer znam da su moje slike u nekom od ovih kovčega.
Prije pet godina:
Mojoj sreći nema kraja. Rodila sam divnu kćerkicu i sve bi bilo super da nisam bila oteta do pre dve dana i moj najbolji prijatelj ubijen
Sigurno su htjeli novac od mog svekra. Ne vidim drugog razloga. Ja sam nebitna. Htjeli su me spaliti živi kao vješticu. Ali moram ići dalje.
„Moraš ići dalje Nefretiti“Jer to ti je sudbina. Kraj je blizu“
Nude mi da postanem indenoium najači faktor grupe mislioca koje Impeatus ubija. Jer nosim najače gene.
On je ubio moje roditelje.
Ali oni su umrli zbog dugova lihvarima.
Dodirnuo mi je grkljan kao da me želi zadaviti.
Ali sam umjesto toga udahnula dah sjećanja,misli i osjećanja prošlosti,budućnost i sadašnjosti.
Sve tri dimenzije.
Pakla.
Raja.
Zemlja.
I sve vrste na svijetu.
I mi mislioci najčistiji na svijetu.
Prečišćivači misli zla u ljudima.
Blokatori.
Da se istina ne sazna.
Da raj i pakao ostanu ono što jesu tajna.
Impetus želi otvoriti pakao i pustiti demone i sva njegova bića napolje,a mi smo jedina barijera.
Pristala sam.
Sadašnjost.
Dok se gušim suzama učinim nešto što nisam smjela iskoristila sam dat dar za svoju dobrobit naredila sam Darku da dođe u moju sobu.Da ne budem sama i usamljena već pet godina.
Sutra je jutro.
Jutro je sutra.
Zora sviće.
Pakao il’ raj biće.
Zadnji okršaj.
Krv će se liti.,ali će vatre gorjeti i odnijet će sve zlo u kapiju zla i pakla.
Jer dosta je bili juče.
Dosta je bilo danas.
Vrijeme je da nastupi raj.
A ja ako nastradam.
Kolateralna šteta.
I izlazim u glavni hol.
On me čeka.
Priziva vatru,uzvraćam vodom.
Ali pravim se spora da osjeti prednost.
Treba mi samo da mu priđem. Samo jedan dodir i paklena bol. Da ga usmrtim za ovaj ožiljak od carskog reza što sam se porodila prijevremeno…
I kad me napada dotičem ga i osjetim njegovu agoniju boli u kojoj ne mogu prestati uživati.
Dok se njegovo meso topi na mojim rukama,krv teče,a miris paljevine me okružuje. I znam da prije nego što njegova moć uđe u mene i postanem novi Impeatus.
Uzimam nož i zabijam ga u srce dok se sa krvavim rukama bacam sa balkona.
„I ponovo nakon toliko godiba moj mrtvi lik nosi pravo lice.’
Radomariola Čikić