– Šta stvarno si bio tamo? – začuđeno me je pogledala pravo u oči dok sam na još jednoj kavi u društvu zajedničkih prijatelja prepričavao kako sam proveo proteklu večer.
– Da, zašto se čudiš?
– Pa zato što … zato jer … – zamuckivala je tamnokosa djevojka nervozno se meškoljeći i sramežljivo spuštajući pogled prema tlu. Bilo je očito da joj je neugodno, ali to nitko od prisutnih nije primjećivao. Sonja i Vesna skupile su glave jedna tik do druge i udubile se u ozbiljan razgovor mrmljajući nešto jedna drugoj gotovo u uho. Siguran sam da su im usne doticale ušne resice. Vrlo romantično! Dečki su vodili svoj uobičajeno napet razgovor o nogometu, a Marica i ja smo pokušavali normalno razgovarati. Nisam ju namjeravao zbuniti. Samo sam rekao, jasno i glasno, kako sam sinoć prošetao centrom grada.
– Zdravko, opet smo se mimoišli! – ton kojim je to izrekla i njezin pogled odavali su razočaranje, ali nije htjela pokazati u kolikoj mjeri.
– Daj mi nemoj reći da si i ti bila tamo u isto vrijeme?
– Neću ti reći! Sad je ionako svejedno!
Iako smo bili dio iste škvadre, nikada se još nismo našli negdje na samo. Nismo popili kavu niti smo popričali, a da u nas nije bilo istovremeno upereno barem pet pari znatiželjnih očiju. Doduše, sve su te oči bile u nekom svojem filmu, ali svaku krivo izgovorenu riječ odmah bi željno dohvatili i obrušili bi se na nas svojim bezbrojnim pitanjima.
Nije me izbjegavala, ali jednostavno smo se mimoilazili. Primijetio sam da me gleda drugačije. Njezine oči prelijevale su se od boje badema do nijanse tamne čokolade svaki puta kad bi me pogledala. I sjaj. Taj sjaj kojim me očaravala pozivao me je da neprestano gledam u nju i njezine prekrasne, tople oči.
Činjenica da sjedi meni nasuprot prikriveno razočarana jer joj se sinoć nisam javio natjerala me je da dobro razmislim. Lud sam! Vidio sam kako stoji u svojem crveno – bijelom kostimu vesele mrazice kraj štanda na kojem se točilo kuhano vino i rum punč. Nepoznate djevojke s kojima je bila u društvu veselo su pjevušile božićne pjesme i privlačile poglede znatiželjnih prolaznika. U blagdanskom ozračju bila je još ljepša i privlačnija. Sa svojom je udrugom prodavala kuhano vino i prigodne slastice, a sav novac od prodaje uplatit će se u humanitarne svrhe.
Protrljao sam promrzle prste huknuvši u njih da se zagrijem. Snijeg mi je škripao pod nogama, a ulične svjetiljke prosipale su svoju svjetlost po bijelom pokrivaču stvarajući čaroliju. Uvukao sam vrat u ovratnik kaputa.
Unatoč mekom šalu od toplog kašmira bilo mi je hladno. Srce mi se steglo kad sam okrenuo glavu i produžio dalje svjesno izbjegavajući mogućnost susreta s Maricom. Nisam joj želio smetati. Vidno je uživala zaokupljena zadatkom koji joj je dodijeljen. Spretno je svojim malim ručicama punila čaše iz kojih se pušila vrela tekućina i širio opojan miris. Neodoljiva želja za kuhanim vinom potisnuta je glasom razuma koji me je odvukao dalje.
– Zdravko, heeeej, Zdravko!!! – cvrkutao je ženski glas iza mene. Ubrzao sam. Glasić je bio uporan i sve bliži. Nije imalo smisla bježati. To rade kukavice! Okrenuo sam se i ugledao kako mi u susret hrli školska prijateljica.
– Jesi li to zaista ti, Irena? – začuđeno sam ju pogledao i zastao ispod okićene jelke.
– Zdravko, ja sam. Iako te nisam vidjela milijun godina, s leđa sam te odmah prepoznala. Odmah! I tvoj nezgrapan hod. Kako smo te ono zvali? Medo?
– Hahaha to si mogla i zaboraviti. Gdje si ti sve ove godine?
– Zar ćemo stajati ovdje na prolazu? Dođi da te počastim kuhanim vinom, vidim dva slobodna mjesta. Ja nikamo ne žurim. Sve ću ti ispričati.
Nisam se ni snašao, a već sam sjedio na barskoj stolic i kraj dobro raspoložene brbljavice. Moja školska prijateljica Irena u jednom mi je dahu ispričala sve što joj se događalo otkako je preselila u Irsku. Propali brakovi, poslovi i razočaranja u vjerne prijatelje. Problemi u nizu. To je ono što sam upamtio jer se neprestano ponavljalo. Uopće me nije zanimao cirkus koji si je napravila od života pobjegavši u Njemačku nakon desetodnevnog poznanstva s Indijcem koji ju je nakon dva mjeseca zajedničkog života izbacio iz stana.
Pretvarajući se da ju pozorno slušam i pratim što govori, s vremena na vrijeme okretao sam se prema štandu sa veselim mrazicama. Marica je blistala, a ja sam se dosađivao u društvu svoje alkoholizirane školske. Čarolija adventske šetnje centrom grada pretvorila se u noćnu moru. Moram pobjeći dok Irena još stoji na nogama! Loš tajming!
Uljudno sam se izgovorio obavezama i naručio Ireni još jednu čašu kuhanog vina.
– Nećeš ostati još malo? Možda smo mogli do mene? Ima kolača i pečenja i vina i…
– Stvarno ne mogu. Drago mi je da smo se sreli, Irena. Možda neki drugi put.
Zaželio sam joj svako dobro u novoj godini i napustio trg užurbanim korakom. Ireni će svakako trebati puno sreće. A meni? Meni treba zrnce hrabrosti da napokon priđem Marici na pravi način. Želim dodati još nijansu sjaja njezinim prekrasnim očima. Želim joj reći da mi znači više od kave u zajedničkom društvu. Želim … Želim da nam se putevi napokon prestanu razilaziti i da uhvatimo zajednički pravac. Želim blagdansku čaroliju i poljupce ispod imele, duge šetnje u noći i Božić za pamćenje. Želja je mnogo, a hrabrosti niotkud! Poput lopova šuljam se predivno okićenim gradom tražeći čaroliju. I znam da je blizu, osjećam je u zraku. Ima miris čežnje i ljubavi, ali ja nemam hrabrosti zakoračiti u nju.
Ogrnut u svoj stari, hladni kaput krećem prema još hladnijem stanu u kojem me ne čeka ništa osim tišine. Na licu mi titra osmijeh, jer u mislima nosim drago, nasmiješeno lice svoje voljene prijateljice. Možda me novo jutro osnaži i učini odlučnijim?
Veselim se novom danu, novoj kavi i dragim prijateljima. U novom je danu nova prilika za sreću. A sreća je sjediti nasuprot Marici i uživati u najljepšem osmijehu koji, znam, strpljivo čuva za mene. I čaroliju.
JASNA ŠEMIGA PINTARIĆ