U vrijeme kad više nije ljeto jer je valjda prošlo, kad nije zima jer će možda tek doći, kad ne pada kiša ni snijeg, a nije ni suho, kad nisam otišao na posao jer sam blestan, a nisam bolestan jer imam snage da se ubijem riječima, u vrijeme kad nije vrijeme, a nije ni nevrijeme, ni voda, ni zemlja ni vatra, kad je konkavno staklo ispred vjetra i zvučnicima stiže zavijanje a tko zna što nam dočarava kovitlanje, u vrijeme kad te želim da vidim kako živim, kad se odmičem da vidim, kad se obuzdavam da osjetim, pa osjetim da uzde ne mogu ni zamisliti, kad se izmjejuju čajevi i kava, a vino je zaključano, kad te gledam i volim i uživam, a opisujem užas, kad lažima prizivam zbivanje, kad se Bowie skida u zvučniku, kad Fassbinder opravdava, aja mrzim KAD i sve više osjećam da pišem pjesmu pod pjesmama, pjesmu po kojoj se slobodno mogu pisati pjesme i dobre i loše i lijepe i gadne, ali uvijek, baš uvijek samo čiste i zamišljene, samo žive, samo žive, samo jedine i odskočne.
I kad me netko bude pitao, koliko sam ovdje rečenica napisao, želim mu reći – dva, jebo te ja, pa ću Zato reći da ne volim biti bolestan, da ne volim raditi, da ne volim pisati, da ne volim disati, nego volim voljeti. Tri – možeš i ti.
Aida Muratović objavljuje u ime pokojnog pjesnika Igor Večerina