Znam da nas u filmovima flashbackovi na najranije uspomene glavnog lika redovito odvedu u razdoblje kada je imao godinu, dvije, najviše tri. Zadnjih sat vremena pokušavam se prisjetiti nečega iz tog musavog, mliječnozubog razdoblja, ali da me ubiješ ne ide. Kao da se kroz maglu sjećam sirena za zračnu opasnost negdje s početka rata, ali stvarno ne znam koliko je to produkt autosugestije, a koliko stvarnog događaja. K tome, cijelo upitno iskustvo nekako je nedostatno za konkretnu priču tako da ću se za ovu priliku osvrnuti na događaj koji sigurno ne spada u najranije uspomene, ali koji mi se među prvima urezao u sjećanje.
Imao sam četiri ili pet godina, rat je u Hrvatskoj još na veliko trajao no ovdje na jugu, stvari su se ipak malo primirile. Stari je bio raspoređen negdje po brdima na granici s BiH i nakon tri dana položaja, slijedila su mu tri dana odmora doma. Za jednog od tih odmora, odlučio me povesti u grad što sam oduševljeno prihvatio znajući da ćemo neizbježno stati u nekom od mnogobrojnih kafića gdje će stari popiti pivu, a ja malu Colu čiji sam zavodljivi šećerni okus baš u to vrijeme otkrio.
Grad je netom prije okupao pravi proljetni pljusak praćen snažnim vjetrom i iako je olujnu tminu ubrzo zamijenilo sunce koje je već dobrano pržilo, ulice su još uvijek bile poluprazne s rijetkim prolaznicima koji su, natovareni teškim vrećicama iz obližnje trgovine, nespretno izbjegavali mutne lokve. Neko vrijeme koračali smo mokrim ulicama obavijeni mirisom borovine i isparavajućeg asfalta prije nego smo stigli do malog kvartovskog kafića smještenog u prizemlju jedne stare stambene zgrade.
Unutrašnjost kafića bila je bučna, zadimljena i prenatrpana stolovima i stolicama između kojih su se graciozno provlačili trbušasti tipovi u trenerkama i majicama s meni (a i njima) nerazumljivim stranim natpisima. Budući da unutra nije bilo slobodnih stolova, odlučili smo sjesti vani. Kafić nije imao klasičnu terasu već su stolovi i stolice bili poredani u dugačkom redu uza zid tako da si, sjedeći, mogao promatrati prolaznike i automobile. Sjedili smo i pijuckali svoja pića sve dok našu meditaciju nije prekinuo grozan, promukao glas koji je dopirao sa stolice nekih pet metara od nas.
Nagnem se se da vidim tko proizvodi takvu buku i ugledam sitnog, pogrbljenog tipa u staroj izrupetanoj odjeći kako, držeći u jednoj ruci čašu, nešto objašnjava prilično nezainteresiranim susjedima. Crna kuštrava kosa i neuredna brada iste boje gotovo potpuno su mu preuzele lice no čak i u toj oazi mikroorganizama, sasvim su se jasno isticale njegove ledeno plave oči koje kao da se nikako nisu mogle smiriti na jednoj točki. I moj je pogled vječito lutao okolo pa ubrzo ugledam nešto što me u isti tren prestravilo i fasciniralo. Naime, tip nije imao lijevu nogu što se jako dobro vidjelo jer je nosio kratke hlače, a na potkoljenicu koja mu je nedostajala nije montirao protezu. Umjesto toga nosio je dvije štake koje je naslonio na mali stol i na koje je zakačio plastičnu vrećicu iz koje je nešto obilno kapalo na pod.
Kako sam u to vrijeme već naveliko gutao gusarske priče i „Otok s blagom“ sam pogledao nekoliko puta, nije mi bilo teško zamisliti kako je tip ostao bez noge.Jasno sam ga vidio na jarbolu velikog drvenog jedrenjaka do vrha nakrcanog uljima i začinima koje je iz Bombaja u Indiji trebalo prevesti do Bostona u Sjedinjenim Državama. Brod je bio samo nekoliko milja udaljen od Rta dobre nade i mornari su se baš spremali još jednom zajednički pomoliti za mirno more koje je bilo prava rijetkost na ovom mjestu kad se na horizontu pojavila zlokobna crna zastava. Na jedrenjaku je nakratko zavladala panika no kapetanove odrješite naredbe ubrzo su vratile red među posadu koja je sada užurbano pokušavala razviti jedra i što više odmaknuti gusarskom brodu koji kao da je iz minte u minutu postajao sve veći.
No sudbina kao da se urotila protiv njih. Umjesto snažnog istočnog vjetra kojeg su zazivali, na morsku površinu spustio se lagani povjetarac i ubrzo su se morali pomiriti s činjenicom da će se biti prisiljeni boriti za svoje živote. Na brzinu su razdijelili nešto oružja koje su imali pa se stali spremati za okršaj koji se približavao neumitno poput sudnjeg dana. No prije nego su se uopće stigli upustiti u borbu, začuju nekoliko zaglušujućih eksplozija, a naš junak u sekundi osjeti kako gubi tlo pod nogama dok ga je udarni val prebacivao preko ograde palube. Ubrzo se nađe u ledeno hladnom moru u kojem su već plutali veliki komadi drveta i tijela njegovih prijatelja. Uhvativši se za malu bačvu vina, pomatrao je palubu na kojoj se do prije nekoliko trenutaka nalazio.
Poslije kratke, ali žestoke bitke, gusari su ovladali brodom i sada su, kao kaznu što se nisu odmah predali, jednog za drugim strijeljali preživjele mornare. Naš junak brzo je shvatio kakva ga sudbina čeka bude li se više zadržavao tu pa se u nekoliko snažnih zaveslaja odmakne od brodova ostavljajući tijela drugova da plutaju oko dva golema broda. Već se odavno spustila noć, a čovjek je još grčevito držao drvenu bačvu puštajući da o njegovoj sudbini odlučuju vjetrovi i morske struje.
Često je upadao u razbolja polusvijesti i nije uvijek bio siguran je li sve ovo san ili java no iznenadni udarac koji je osjetio u desnoj nozi u trenutku ga je vratio u realnost. Počne se panično ogledati oko sebe, ali slaba mjesečina jednostavno nije pružala dovoljno svjetla da bi se vidjelo išta više od jena blagog svjetlucanja na mirnoj morskoj površini koja se prostirala miljama uokolo. Progutao je slinu, usporio disanje i nastojao se kretati što je manje moguće. I već je počinjao uvjeravati sebe da je sve bio plod njegove mašte, rezultat iscrpljenosti i osamljenosti kada je opet osjetio udarac, ovog puta nešto jači nego prethodni.
Sva ona mirnoća i staloženost od prije minute sada ga je napustila pa opijen strahom i adrenalinom počne plivati ni sam ne znajući točno gdje. Bol koju je ubrzo osjetio bila je sto puta jača od ičega što je do tada doživio. Želio je vrištati no sve što je izlazilo iz njega bila je gomila mjehurića. Bio je toliko priseban da shvati kako ga ogromna beštija odvlači sve dublje usput mu kidajući velike komade mesa s desne noge. Znao je da nema mnogo vremena i ako odmah nešto ne napravi, jedini mu je izbor smrt od gušenja ili od ralja morskog psa.
Svu preostalu snagu koncentrirao je u jedan snažan i precizan udarac zdravom nogom u glavu ogromne ribetine, ali bez uspjeha. Isto je ponovio još jednom, dvaput, deset puta, sve dok ga psina nije pustila, a on izronio samo trenutak prije nego će mu se pluća rasprsnuti od napora. Neko je vrijeme ležao na površini mora potpuno nesvjestan svega što se upravo dogodilo no zatim pogleda dolje i ugleda gustu crvenu krv koja se miješala s tamnom morskom vodom. Posegnuo je rukom kako bi provjerio rane samo kako bi, na vlastiti užas, shvatio kako mu od koljena na dolje nedostaje čitava polovica desne noge.
Pomisli kako ga je riba pustila tek kad je sa sobom ponijela trofej, podsjetnik na susret koji će oboje dugo pamtiti. Ipak, morao je djelovati brzo. Znao je da ne može u potpunosti zaustaviti krvarenje, ali morao je barem pokušati donekle popraviti svoju situaciju. Zato otrgne cijeli rukav sa svoje košulje pa svažno podveže nogu, tik iznad grubo razderanog mesa. Bol je bila gotovo neizdrživa, ali znao je da je to nešto što jednostavno mora napraviti. Kad je završio, podigao je pogled i gotovo se razveselio vidjevši malu bačvu kako pluta nedaleko od njega. Prisili se otplivati tih nekoliko metara i ubrzo se ponovno grčevito držao za grubo drvo svako malo otpijajući gutljaje gorkog vina.
Prolazili su sati, možda i dani, a čovjek je plutao nošen vjetrom i strujama, šiban valovima i suncem koje je isijavalo poput divovske paklene peći. Čitavo vrijeme u podsvjesti mu je stajao morski pas. Hoće li se vratiti da dovrši što je započeo ili mu je njihov kratki, ali žestoki susret pokazao da je čovjek spreman skupo prodati svoju kožu? Mnogo puta prenuo se iz polusna siguran da je ponovno osjetio dodir na nozi i da će se ponovno morati boriti na život i smrt. Živci se igraju s njim, znao je to no nije si mogao dopustiti da ga životinja uhvati nespremnog. Ipak, snaga ga je sve više napuštala, a očaj preuzimao i u jednom trenutku jednostavno je odlučio odustati. Plakao je kao malo dijete otpuštajući stisak ogrubjelih prstiju s bačve no kad mu je glava prvi put završila ispod površine mora, čovjek osjeti nešto poput olakšanja. Gotovo je. Nema više straha od povratka ogromne rime, nema više boli koja mu je prožimala svaki dio bića, nema žeđi, nema Sunca koje mu je palilo kožu ni soli koja ga je izjedala do kosti. Sada je sve gotovo.
Čovjek nikada nije razmišljao o tome kako umiranje zvuči no nešto mu je govorilo da u zagrobnom životu nema zvukova graje, dječjeg smijeha i laveža pasa. Pa ipak, baš su to bili zvukovi koji su dopirali do njegova tijela nasukanog na samom rubu velike pješčane plaže. Poput Lazara koji ustaje iz mrtvih čovjek podigne koščatu ruku pa pokuša vikati, dati do znanja da je tu, da ga život još nije potpuno napustio. U svom umu derao se, dozivao i vrištao no u stvarnosti, nikakva zvuka iz njegovih spaljenih glasnica nije izlazilo. Prošlo je još nekoliko beskrajnih minuta, a onda žamor s plaže odjednom nestane, a čovjek ugleda nekoliko sjena koje su ga okružile sa svih strana. Ponovno podigne ruku i pokuša govoriti no bez uspjeha. Tek kad su se djeca malo približila, shvati da se radi o malim crncima, očito pripadnicima nekakvog plemena za koje nikako nije mogao znati je li miroljubivo ili nasilne, kako se odnosi prema nepozvanim gostima te sastoji li im se prehrana od ribe i bobica ili preferiraju i bijelce koje izbaci more. Poželi im reći da ga ostave tu, da će se sam snaći no bilo je prekasno.
Jedan od dječaka već je trčao prema selu i nije prošlo više od pet minuta, a bio je okružen starijim muškarcima koji su na njemu nepoznatom jeziku o nečemu žučno raspravljali. Tek kad su mu dvije domorotkinje ponudile svježu vodu i komadiće nekakva voća, znao je da je spašen. Vodio se mišlju da nema smisla da mu pomažu ako će ga kasnije ubiti i bio je u pravu. Pleme koje ga je pronašlo bilo je malo i primitivno, ali miroljubivo i ovo nije bio prvui put da pomažu nesretnim brodolomcima. Živio je s njima još cijelih mjesec dana, a zatim se, u pratnji dvaju domorodaca, zaputio u unutrašnjost do jedne trgovačke postaje odakle se javio kompaniji u čijem je vlasništvu bio njegov bivši brod. Po povratku kući saznao je da su gusari nedugo nakon napada uhvaćeni no je bio jedini koji je preživio brutalni napad. Gusarski kapetan završio je na vješalima, a čovjek je nastavio živiti mirnim životom u gradu kojeg je napustio još kao mladić
To je bila moja verzija događaja. Kasnije sam saznao da se bradati galamdžija zove Drago, da je poznati gradski redikul i obiteljski nasilnik i da je nogu izgubio zbog dijabetesa uzrokovanog dugogodišnjim alkoholizmom.
Ne znam, možda baš zbog ovoga preferiram fikciju umjesto stvarnosti. Naposljetku, ni jedna fikcija ne može biti tako strašna kao stvarnost u kojoj živimo.
Davor Novevski