OPET ISPOČETKA

Izgleda da se život svodi na stalno kretanje iznova. Samo, ne znam od kud’ čovjeku, više, snaga za nove početke, a drugačije ne ide, barem ne kod mene!
Prilikom višegodišnjeg rada s ljudima puno toga sam vidjela, čula, naučila i naučeno primijenila u praksi.
Kad radiš s ljudima koji trebaju pomoć vrijedi pravilo da ono što želiš da njima pomogne, odnosno ono što želiš njima dati, (jer na duhovnom području ne liječi se bolest već se “donosi” zdravlje: Ne možeš izliječiti ovisnost, možeš samo čovjeka izvesti na slobodu. Ne liječi se strah, donosi se vjera) najprije moraš primijeniti na sebi, jer sve što nisi u praksi iskusio nema vrijednost i ostane samo prazna riječ.

Znači ako radiš s ovisnicima najprije sebe moraš izvesti u slobodu, jer zatvorenik ne može zatvorenika izvući vani, jedan mora biti na slobodi, a fala Bogu svatko ima neku ovisnost, ili pak više njih, kojih se treba riješiti.

Navodim samo primjer načina na koji sam radila sa ljudima, bio je to težak ali jako plodonosan period. Težak u smislu da sam puno stvari kod sebe morala raskrstiti kako bi mogla nekome drugome pomoći, a znamo kako je rad na sebi težak,  plodonosan jer sam puno toga naučila i imam dosta veliko znanje i iskustvo.

Ali čovjek ko čovjek u čas posla upadne u zabludu i oholost pa sam tako i ja pomislila kako sam sve naučila i kako me ništa više ne može iznenaditi.

Uljuljkaš se u neku sigurnost i misliš kako si siguran od svega.
Grdno sam se prevarila. U životu uvijek naiđu situacije na koje nikako i ni u kojem smislu nismo pripremljeni, a mislimo da jesmo, i takve situacije poljuljaju sve ono što si godinama gradio i na čemu si marljivo radio.

I što sad? Jovo nanovo…..!!

Ponovno u prvi razred, ponovno učiti čitati i pisati..simbolički rečeno. Sve ono što sam do sada naučila (a vjerujte ima toga puno) ne vrijedi, kao da si završio frizersku školu a upišeš fakultet računarstva.. otprilike tako to izgleda, ni o čemu pojma nemaš kao da nikada nisi knjigu vidio ni čuo za nju, tako se nekako otprilike osjećam Kao da se prvi put susrećem sa svime i sve moje znanje i iskustvo kao da ne vrijedi ništa jer sve ono što sam do sada naučila i primijenila odjedanput sam zaboravila i ne znam to primijeniti u praksi, zapravo ne djeluje, kao kad dugo vremena uzimaš neki lijek pa postaneš imun na njega, otprilike tako.

Moram promijeniti „terapiju“, a to baš nije nimalo lako..ali što se mora (a mora se) nije teško……Ili, ipak, jedanput postane teško, preteško i više nemaš snage za ono „Sutra je novi dan!“

Umori se čovjek od tih „novih dana“ pa poželi jedan „stari“ koji će potrajati….