Trčiš, žuriš, radiš, gradiš, stvaraš…nemaš vremena ni prekrstiti se, (što bi rekao naš narod), ni zastati i udahnuti. Nemaš vremena razmišljati, baviti se nekim stvarima, za koje misliš da nisu važne, da si raskrstio s njima, pa ih samo guraš pod tepih, ispod kauča, u ormare, ćoškove jer nemaš vremena sad baviti se njima..ostavljaš za nekada kasnije…jedanput, i dok si dlanom od dlan prođoše godine…Nemaš pojma ni kad, ni kako..
Onda najedanput…gruh… lupiš u zid i život ti se okrene za 360 stupnjeva, napravi cijeli krug i kao da si na početku. Ponovno poželiš pročitati knjige koje si davno pročitao, poslušati i pročitati pjesme za koje si zaboravi da postoje,kontaktirati ljude s kojima si davno izgubio kontakt……
Nisam ja nostalgičar! Ne mislim da su ona vremena nekada bolja od ovih sada, možda zato jer sam zaljubljenik u tehnologiju, a dijelom i zbog toga što sam pomalo hedonista, volim da mi je udobno i i uživam u svim prednostima i udobnostima a koje nam pruža moderna tehnologija.
I tako kreneš pomalo pospremati sve one stvari koje si gurao pod tepih, ispod kauča, u ormare, u ćoškove samo da ti nisu na putu da ti ne smetaju jer tada nisi imao vremena baviti se njima.
Izvlačiš jednu po jednu stvar i čistiš ju glancaš i pospremaš u ladice. Neke stvari bole i nije ih lako očistiti i pospremiti. Neke su lijepe diviš im se, raduju te pa ih lijepo izglancaš i staviš na vidljivo mjesto da im se možeš stalno diviti, a s nekima nikako ne možeš izaći na kraj…toliko bole.
Kako god pokušaš ne ide ti! Čim ih dotakneš krvare i krv prska na sve strane nikako ne uspijevaš očistiti i sanirati stvari. Nije ti, uopće jasno kako si samo uspio to ugurati negdje i kako nisi primijetio da to stalno krvari. Izgleda da je šteta na tim stvarima nepopravljiva i ne može se sanirati ni očistiti, sve što je potrebno jest naučiti kako se nositi s tim i kako, barem malo, ublažiti posljedice učinjene štete….Kao neka kronična bolest koje se ne možeš riješiti samo moraš naučiti živjeti s njom.
Pitanje je samo: „Kako?”