Ne znam kako je s vama ali mene su oduvijek učili da se svaki prstohvat smijeha mora platiti pregrštem suza, kad mi je dobro da stavim kamenčić u cipelu kako bi me žuljao da mi ne bi bilo „previše” dobro, jer svako dobro se tugom plaća.
I ne znam kako, ni zašto s vremenom čovjek povjeruje u to pa sve što se događa počneš relativizirati tako da ništa nije skroz dobro….dobro je…ALI…
I tako ti famozno “ALI” postane sastavni dio života, uvuče ti se pod kožu i sve ti je nešto “ALI”. Uvijek postoji to neko “ALI”
Čini mi se da nema otpornijeg veznika..od ALI, pa tako umjesto da kažemo
– Dobro je I bit će još bolje!
Mi kažemo:
– Dobro je…ALI..
I onda iz straha da ne bi smo jednoga dana smijeh plaćali suzama. prestanemo se smijati, prestanemo se radovati jer nas je strah da tamo iz nekog ćoška vreba neko veliko zlo koje će nam kad-tad naplatiti svaki naš smijeh i svaku našu radost.
Ideš kroz život poput nekog zombija nesposoban da se raduješ. Bojiš se skakati i vrištati od sreće kad imaš razloga za to da ne bi nekada, u nekoj bližoj ili daljnjoj budućnosti plakao.
Znate što….
to je čista glupost…tuga i sreća su sastavni dio života i ako se nisi naučio radovati nećeš moći ni tugovati….odnosno tuga postane neka kronična bolest pa ju više ni ne osjećaš i ne doživljavaš kao tugu već kao neko „normalno“ „prirodno“ stanje
Znate onaj vic: Kaže pijanac:
– Jao, da mi se jedanput u životu napiti k’o čovjek!
– Kako misliš? – Pitaju ga – pa ti si stalno pijan!
– E- da mi se otrijezniti pa napiti! – kaže on
Tako vam je i s tugom i sa srećom. Onaj tko se ne zna radovati ne zna ni tugovati!