Ima tih nekih ljudi, prijateljstava, ljubavi koji se nikada ne zaborave i nikada ne probole, koje nosimo u srcu gdje god da jesmo. Ponekad nismo ni svjesni toga a ponekad namjerno izbjegavamo misliti o njima, ali ta neka bliskost nikada ne nestane, ta neka nit koja ih povezuje nikada se ne prekine..samo ju ponekad ne primjećuješ, i onda kad se ponovno sretnete kao da se niste ni rastajali.
Kao da ste baš jučer pili kavu zajedno i danas nastavljate tamo di ste jučer stali. Kao da nisu prošle godine, pa možda i desetljeća od kako se niste vidjeli..vrijeme u takvim stvarima uopće ni nije bitno. Bitno je ono što nosimo u srcu i na duši, a ti ljudi ne blijede, ne nestaju, samo se negdje pritaje u dubini vašeg srca ušuškani u toplini duše i kad ih ponovno sretnete kao da se niste ni rastajali.
Zapravo i niste jer su uvijek bili tu negdje u tvom srcu samo se trebalo podsjetiti da su tu.
Čini ti se ka da sve ono što se dogodilo za vrijeme od kad se niste vidjeli samo je nešto što vas još više povezuje jer imate toliko toga za reći jedni drugima. Fizički si se, možda, i promijenio ali si još uvijek ona ista osoba kakvi si bio. Možda si stariji, zreliji, mudriji ali si još uvijek onaj TI kojeg ona druga osoba prepoznaje u tebi i ti u njoj.
Ponekad ti se čini da si upravo onakav kakvog te ta osoba vidi, kakav si nekada bio..kao da te taj susret vrati k sebi,ako si se možda si u međuvremenu pod pritiskom okoline, vremena događaja postao netko drugi ili si zaboravili tko si, izgubio se..i onda te taj susret podsjeti na ono tko jesi potakne te na razmišljanje.
Kao da si pronašao ključ za vrata koja si davno zaključao i izgubio ključ. Ti ljudi su dragocjeni jer imaju ključ od tvog srca čuvaj ih ne dozvoli da ih ponovno izgubiš.