ČEKAM POSLJEDNJI DAN U PODSMIJEHU

Dani mi nose zloban podsmijeh
na širokim otvorenim ulicama
po kojima su zasjela noćna svjetla,
kao da su svi laki grijesi za grijeh
ljubavi u brojnim mi uspomenama…

Svi putevi postali su tajanstveni.
I poput svemira,
pogledu su mi nedostižni.
Čak i boje u mojim očima
kriomice se odražavaju,
poput tisuće kameleona
vid mi zasljepljuju…

A boje, jesu ili nisu tu,
da bi mi dale nadu,
jer kao da me uzgajaju,
u nekom,
svom šarenom obrascu,
za drugi život…
Ubijajući atrofijski
svaki pupoljak grma ruže,
koji će ionako nestati,
sam od sebe.

I zrake sunca kao korov me hrane.
Malo po malo, sve nestaje…
I tračak neke nade,
postao je samo neophodna spona,
uzdignutih u vis samozadovoljstava.

Eksplozija mjehurića sjete,
izbacuju se postupno i bezbolno,
dok oštri trnovi broje mi korake,
iz neizrecivih dubina…
poput nekoliko
malih su smrti,
dok još živim,
dok još duša osjeća
sva joj svijetla pogašena.

A kad nestanem u valovima,
kao broj u izgladnjelim računima,
poništiti će se i sve moje vizije
o mirnoj noći, za dušu od dvije…
Ugasit će se i smisao snova,
koji nikada ništa ne otkrivaju,
već poput perja se skupljaju
i u mraku razbijaju,
na dijelove za vaganje…

I ono, što mi je uistinu teže,
od pijanih dnevnih padavina,
je razbijanje pretpostavke,
kako se noću, kao u snu,
neke istine oslobađaju.
I kao da lebdim,
u nekakvom komadu
nevidljive beskonačnosti,
svjestan…
kako zapravo
stojim u pristojnosti,
za samo jedan,
posljednji dan,
u zlobnom podsmjehu.

Anton LaVida