Stajala sam bez riječi, zapanjena. Oko mene se vrtio cijeli park, njegove riječi odjekivale su u mojoj glavi, a srce koje je bilo puklo u tisuću komadića, vraćalo se u jednu cjelinu.
Nisam očekivala takav monolog, pripremila sam se za kraj, na završetak jednog dijela moga života,ali ispred mene je stajao dio mog života, čovjek mog života.
Zagrlili smo se i tako stajali nepomično par minuta, koji puta me pomilovao po kosi.
Moj R je samo moj sada, pomislila sam.
Cijelo popodne smo proveli u šetnji i razgovoru.
Posao je preselio u Zagreb, namjeravao je kupiti stan i početi život ispočetka, baš kao i ja.
Dani su prolazili, mi smo sve češće bili zajedno.
Bilo je divno živjeti svoju bajku. Pitala sam se zar je moguće biti ovako sretan, bilo me i pomalo strah, ali on me čvrsto držao u svojoj blizini i bio podrška i moj štit.
Odlučili smo živjeti zajedno.
Jedan dan pozvali smo djecu na ručak, upoznali ih međusobno, a i sa situacijom i najavili im naše planove.
Djeca su već živjela svoje živote i bili su sretni što smo se napokon pronašli.
I tako je počeo naš ŽIVOT POSLJE ŽIVOTA.
No, tu se umješala “prijateljica” sudbina..
Naime, moja prijateljica Barbara…
U idućem nastavku…
Vaša Paola