Bila je jesen. Sjećam se šuštanja lišća pod nogama i uživala sam u pogledu na dugačko šetalište, poluprazno, obojano zlatnom, žutom i crvenom bojom.
Naprosto volim jesen.
Imala sam pauzu i prošetala sam do obližnje pekarnice po gablec. Dok sam plaćala netko mi je stavio ruku na rame i skoro dodirnuo obraz. Okrenula sam se i bio je ON,sa svojim neodoljivim smijehom i plavim očima budio je u meni osjećaj doma. Izašli smo i otpratio me do posla.
Lagano smo šetali, razgovarali, nismo se vidjeli ni čuli od onog poljupca. Nekako sam htjela izbjeći upravo tu temu, jer strah koji je taj poljubac budio u meni bio je opravdan.
Znam da smo se lako mogli prepustiti strasti koju smo oboje osjećali. Činio je divne geste za mene. Osjećala sam se napokon ženom, ali mi nismo bili slobodni ljudi i toga smo bili svjesni.
Moj brak je stajao na klimavim nogama i sve su prilike da će završiti razvodom. Ne mogu reći da nismo pokušali, ali dogodilo se ono čega sam se i plašila. Moje misli je obuzimao sve više ON, iako sam do posljednjeg trenutka vjerovala da djeca, prošlost i sjećanja mogu probuditi uspavane osjećaje. Čak smo išli u bračno savjetovalište. Suprug ne baš rado, jer on smatra da muškarcima to ne treba, ali tamo smo oboje shvatili da smo ostali samo ljušture ljudi koji su se jednom davno voljeli.
ON…Mogla bi mu reći ime, ali se bojim. Zvati ću ga R.
R je davao sve od sebe da mi priđe bliže.
Kada bih rekla da je naš susret sudbinski vezan, mnogi bi me nazvali budalom, ali kada sretnete osobu sa kojom bez riječi komunicirate i kada osjetite da je sve napokon sjelo na svoje mjesto, onda je to upravo to.
Znala sam da je oženjen od prvog trenutka i to je bila kočnica zbog koje sam ga odbijala od sebe.
Mi smo se ponekad čuli porukama, nazvao bi me, otišli bi na piće ili ručak, ali to je bila granica. Sve do onog poljupca. To je u meni probudilo neke uspavane osjećaje. Kada smo se sreli taj dan u pekarnici, pitao me je kada ću biti njegova. Nasmijala sam se kao i uvijek jer znao je tu i tamo dobaciti nešto na tu temu. Okrenuo me prema sebi, ozbiljan, na što nisam navikla. Osmijeh mu je uvijek bio na licu.
– Volim te – to samo tebi nije jasno, rekao je.
– Ali – izustila sam pokušavajući nabrojati razloge zašto je to pogrešno.
– Ne postoji više ALI, Paola.
Pričala sam mu o svim “ALI” u svom životu i shvatila da ispred mene stoji čovjek koji je uklonio sva “ALI” iz mog života i bila sam spremna reći
– I ja tebe”, ali sam prešutjela.
Morala sam ići nazad na posao. Nastavili smo komunicirati porukama. Molio me za susret, za razgovor, samo jednu šansu da mi objasni situaciju. Pristala sam. Petak, 17 sati, nakon posla, u starom restoranu.
Sreli smo se. Bio je kao i uvijek šarmantan i nasmijan. Prvo smo se opustili uz čašu vina, a onda je krenuo monolog.
– Dopusti mi, rekao je. Paola, moj brak je gotov. Ne mogu više kriti neke stvari i praviti se pred svijetom da je sve u redu. Uhvatio sam ju sa drugim prije nekih godinu dana. Bio je puno mlađi od nje. Čak nije imala ni grižnju savjesti. Nije rekla ni oprosti. Šutio sam radi djece. Šutio sam radi obiteljskog posla. Sve je bilo komplicirano u tom trenutku i činilo mi se da je najbolje da se pravim da je sve u redu.
Ti si me probudila. Ti si žena sa kojom se vidim dok još nije kasno. Molim te, budi moja. Nikoga nećemo povrijediti jer mi smo ti koji su povrijeđeni, a oprostili smo jer je to bilo najlakše rješenje. Sada tek vidim da ništa više nije lako ako nisi pored mene.
Pokušala sam izustiti da osjećam isto, ali me poljubio takvom brzinom da nisam ni udahnula. Nije to bio grub poljubac. To je bila potvrda svega što osjećamo, mislimo i onog što mi je rekao. Poželjela sam ga. Željela sam osjetiti kako je ležati pored muškarca koji obožava svaku moju vlas kose.
Prati me do auta, magla je bila sve gušća. Predložio je da prenoćim u motelu jer je već pao mrak. Nisam niti ja htjela riskirati i javila sam mužu da ću prenoćiti. Iznenadio me njegov kratki “ok” jer sam očekivala pitanja i potpitanja.
R me je otpratio do obližnjeg motela i oboje smo znali da je ta magla došla kao naručena. On je uzeo sobu i tako smo proveli prvu noć zajedno.
Ako čekate sočne detalje, neću ih dijeliti. Mogu samo reći da u životu nisam bila toliko prisutna u trenucima strasti, a doživljaj je bio izvantjelesni. On je bio moje drugo ja.
Sutra dan nakon posla otišla sam kući. Suprug je gledao TV i nezainteresirano pozdravio. Možda je znao ili predosjećao ili je to samo moja misao bila, ali nije mi bilo ugodno. Zazvonio mu je telefon, promrmljao je nešto i izašao razgovarati van. Bilo mi je jasno da oboje radimo istu stvar samo je pitanje vremena tko će prvi priznati. Bila sam spremna otići i pokrenuti razvod, ali još me nešto zadržavalo u toj kući.
R i ja nalazili smo se sve češće. Sve se teže opraštali. Potegnuo je pitanje razvoda. Ja sam mu rekla da razmišljam o tome i vjerojatno ću uskoro sve pokrenuti i reći djeci. On je rekao da planira učiniti isto. Nisam se htjela miješati u njegovu odluku. Naši brakovi nisu funkcionirali odavno.
Jedan dan izlazila sam iz zgrade sa posla i srela mu suprugu. Mi se ne poznajemo, ali uputila mi je zagonetan pogled i pomalo zloban osmjeh. Stotinu pitanja proletjelo mi je glavom. Zna li za nas? Možda misli, sa tobom spava, ali pored mene liježe. Nisam željela povrijediti ikoga.Ubrzala sam korak i izgubila se iza ugla.
Poslala mu poruku pitajući ga zna li ona za nas. Rekao je da ne.
Nakon toga nismo se čuli par dana. Već mi je bilo čudno zašto se ne javlja i odlučim mu poslati poruku. Odgovori da nije u gradu, morao je otići poslom. Inače mi je takve stvari govorio, ali pomislila sam, pun je obaveza.
Sutra dan kolegica koja je falila 3-4 dana sa posla pričala je drugim kolegicama kako su ona i suprug par dana proveli na vikendici sa kućnim prijateljima. Topli jesenski dani poslužili su im dobro za zadnji roštilj u godini.Saznala sam da su R i njegova supruga ti kućni prijatelji. Zaista sam ostala zatečena. Rekao mi je da je to gotova stvar. Ništa više ne rade zajedno. Gotovo je bilo i puno prije mene.
Došla sam kući, umorna, slomljena. Otišla sam leći rano. Molila sam se. Trebala sam odgovore. Nije ih bilo… Ili jeste samo ja nisam znala slušati.
Suprug se vrtio, nakon mjeseci i mjeseci tražio me, rekla sam da sam loše. Bila sam loše. Jedva sam se ustajala na posao. Razočaranje koje sam osjećala kidalo me na pola, a od njega ni riječi. Čekala sam bar nekakvo objašnjenje.
Taj dan nisam mogla funkcionirati ni na poslu. Svi su primijetili da nešto nije u redu. Otišla sam ranije doma. Jesen je uvijek bilo idealno doba za moju astmu. Tu noć nisam mogla disati. Tražila sam pumpicu, nije pomagala. Hitna me odvezla u bolnicu. Samo sam hvatala mobitel da mi bude blizu. Osjetit će da nešto nije u redu, pomislila sam.
Dali su mi lijekove. Opet sam normalno disala. Nije se javljao i odlučila sam napisati mu poruku gdje sam. Nakon pola sata stigao je odgovor: “Ne mogu pisati”.
Cijeli život mi je prolazio glavom. Rođenje djece, laži, suprugove nevjere, njegova nezainteresiranost i moj pokušaj bijega na pogrešan način.ada se nije činio pogrešan nego nešto najdivnije na svijetu, ali postoje ljudi koji iskorištavaju tuđe slabosti.
Danas sam razvedena žena. Sretna sam. Poučena vlastitom greškom. Ne diraj tuđe dok nije gotovo. Ne upuštaj se sa drugim/drugom dok ne završiš jednu priču. Posljedice su mogle biti gore, ovako sam samo patila ja.
Bivši muž je sa onom plavušom iz Slovenije.
R je još sa suprugom koja ima mlađeg ljubavnika i grad bruji o tome, a ja se uskoro selim, dobila sam bolji posao bliže djeci.
Raduje me novi početak, i, vjerujte Onom gore. Zna što čini. Vjerujte svojim instinktima, obično su u pravu. Ne osuđujte, za čas možete biti u toj situaciji.
Iduća priča iz novog grada!!
Ljubi vas sve Paola!
NASTAVLJA SE….