Ne volim godišnjice uvijek mi izazovu sjetu, čak i one lijepe, podsjete me na ono što sam imala a sad više nemam…..
(Hm…kad malo bolje razmislim ima dosta toga što ne voli…Ne volim: godišnjice, rođendane, proljeće, proslave, gužve, bahate i glupe a pogotovo licemjerne ljude, nepravdu, ne volim kad jači gnjavi slabijega…ima toga…
A opet s druge strane volim: ljeto, a pogotovo jesen, volim dobre ljude koji ne glume i ne prave se da su nešto što nisu, volim tišinu, samoću,prirodu..volim i dobro društvo i dobru zabavu s dobrim društvom….Izgleda da je sve stvar stava…Nego skrenuh s teme
Danas katolici slave svetog Iliju. Veliki čovjek, jedan od najvećih ljudi staroga zavjeta i veliki prorok, za kojeg rijetki znaju da je patio od teške depresije. Zamislite prorok takve snage pa depresivan! Nisu li svi veliki ljudi pomalo depresivni?
Ja sam odrasla u selu uz rijeku i najveći dio ljeta provodili smo na njenim obalama ali za svetoga Iliju nikad nam nisu dali da se idemo kupati. Uvijek bi govorili da će nas ubiti grom ako na Ilindan idemo u vodu. Ne znam od kud taj običaj, nisam nikada pitala a i da sam pitala vjerojatno mi nitko ne bi znao odgovoriti. To su bila vremena kad su se stvari uzimale zdravo za gotovo bez velikih propitkivanja i mudrovanja. Stariji su tako rekli i to se poštivalo.
Danas ne mislim da će me ubiti grom ako se idem kupati na Ilindan, ali danas je rijeka zarasla i zatrovana svim i svačim i više se nitko na njoj i ne kupa. I kako čovjek da ne bude sjetan?
Ne znam ni zašto ovo pišem…jednostavno ne volim godišnjice od njih sam uvijek pomalo blesava…
Vivien Lee