ŽIVOT POSLIJE ŽIVOTA

 

Dragi čitatelji, dugujem vam sam početak priče ’36 sati’. Ime mi je Paola, u braku sam 30 godina. Odgajana sam tako da uvijek budem podložna mužu, jer on je “glava kuće”. Na kraju krajeva, on je muško, ne? Imamo dvoje krasne, sada već odrasle i samostalne djece. Ako se pitate zašto sam ga prevarila nakon toliko godina, nakon što sam mu rodila  djecu i otpremili ih u život, u svijet, izgradili kuću, otplatili hrpu kredita itd., i sve to da bih ja sada radila takav “cirkus”! Eto, odgovor je jednostavan;  Ne volim ga više. Mnogi će reći

– Razvedi se!

Mislim da sam ga prestala voljeti nakon rođenja drugog djeteta i od tada razmišljam kako bi mogla otići. Financijski nisam bila u situaciji, ali sam sposobna za sve poslove, pričljiva, vesela, vrijedna, ali… Vidite u tom ALI je cijeli moj odgoj, odnosno zatupljivanje kako su muškarci glave obitelji, oni su sposobniji, oni vode glavnu riječ, a žene su poslušne kućanice, majke, koje samozatajno rade svoj posao, a muškarci kupe zasluge. I moraš šutjeti i trpjeti, jer život je naprosto takav.

Gledajte, ja vam neću ružno pričati o suprugu, taj dio ću ostaviti za neki drugi puta. Da, čovjek bi pomislio nekakva priča iz 19. st., ali to se događa i dan danas.

Tako sam “sretno” živjela do svoje 45-te godine. Djeca su mi otišla trbuhom za kruhom, a suprug i ja ostali sami i tada sam shvatila da mi nemamo o čemu pričati. Svatko na svojoj strani, šuti. Tek koji dogovor padne tijekom tjedna što ćemo raditi i to je to. Dok smo bili mlađi ponekad su me znali zadirkivati kako je suprug bio sa ovom pa onom. Ma, ja tome nisam davala na značaju, mislila sam – Ljubomorni.

Bio je stvarno zgodan. Ne baš pričljiv, ali pojavom je mamio poglede. Ja sam bila sa djecom doma. Puno obaveza oko njih, oko kuće, vani, unutra. Prava mala seoska idila. Jedan dan, prije nekih 5 godina suprug mi je rekao da mora poslom u Sloveniju. Ostat će preko tjedna, a za vikend se vraća.

– Okej, rekla sam – Posao je važan.

 

Pripremila sam stvari koje je rekao, spakirao se i otišao. Ostala sam sama. Radovala sam se toj samoći. Prvo sam napunila kadu, stavila mirisnu sol, upalila svijeće, pustila glazbu i upijala mir. Nevjerojatan osjećaj. Iz tog “sna” probudilo me kucanje na vratima. Brzo sam se obrisala, navukla šlafrok, pogledala kroz špijunku i vidjela nepoznatog muškarca pred vratima. Nisam se javljala, uhvatio me strah. Po prvi puta sam sama. Što ako je sve pratio? Luda žena! Ili ne? Još jednom je pokucao i rekao:

– Oprostite, ima li koga? Auto mi je stao blizu vaše kuće, a mobitel mi je prazan, trebao bih telefon.

Pažljivo otvorim vrata i kažem da se može poslužiti telefonom i nekako izmumljam da mi brat treba doći svakog trena.

– Zaista? To ti je adut, pomislih?

Ako je on psihopata onda se vjerojatno informirao o meni i zna da sam jedinica. Ali sve je dobro prošlo. Nazvao je vučnu službu, ponudio čak i novac-odbila sam, ali me je pozvao na piće, zadržat će se dva, tri dana u mjestu. Nisam pristala na piće, jer mjesto je malo, a ja nisam željela pričice. Sutradan sam ga srela kada sam išla po namirnice. Tek na svjetlosti dana uočila sam njegove divne, prodorne, plave oči. Pozdravili smo se, malo porazgovarali i bilo je više nego očito da među nama ima kemije.

Saznala sam da živi u gradiću nedaleko od mog mjesta. Oženjen je i ima dvoje odrasle djece. Tu je nešto poslom, ali ne poznaje nikoga. Razgovor je bio ugodan i ne znam odakle mi hrabrosti, ali pozvala sam ga predvečer na piće k sebi. Došao je oko 18 h. Nosio je crvenu ružu i bocu vina.

Sjedili smo na terasi, pili vino i razgovarali o svemu. Imao je odličan smisao za humor. Osmjeh mi nije silazio sa lica. Već je bilo 23 h i bilo je vrijeme da pođe. Zamolio me je broj mobitela. Razmijenili smo brojeve i on je otišao. Kada sam već legla spavati došla mi je poruka:

–  Bilo mi je divno večeras, ustvari ne znam kada mi je zadnji puta ovako bilo. Hvala ti.

Nismo se vidjeli neko vrijeme iako je živio blizu, ali smo se čuli tu i tamo porukama. Bilo je lijepo napokon imati dobrog sugovornika.

 

Prošlo je par mjeseci od toga. Jedan dan prijateljica me nazvala i veli da mi mora nešto reći. Već dugo se lomi oko toga. Došla je do mene istoga dana i imala sam što i čuti. Onaj tjedan kada mi je muž išao na poslovni put i njen suprug je išao tamo. Slučajno je vidio mog muža kako iz nekog kafića izlazi zagrljen sa očito puno mlađom plavušom i ljubakaju se na sred ulice. Eee, tu sad ide onaj ALI… trebam li ostati u braku nakon toliko godina ili ne? Suočila sam se sa njim i rekla da znam sve. Neću tražiti razvod, još, ali ću početi tražiti posao i neka me ne spriječava u tome. To je bio most koji je dijelio mene i ALI i duboko u sebi znala sam da se još nemam hrabrosti suočiti sa tim ALI kojim su mi punili glavu cijeli život. Ostao je status quo.

Mnogi će me osuđivati za to što sam učinila, mnogi poistovjetiti, a poneki priželjkivati da im se to dogodi. Zaista se nadam da je najviše onih sretnih, a najmanje onih koji drugima moraliziraju, a sami rade još i gore stvari. Svoju ispovijest pišem iz srca, tugom potpisana.

Nisu prošla niti dva mjeseca saznala sam da traže knjigovođu u jednom malom uredu baš u mjestu odakle je ON. Iako nisam imala iskustva, otišla sam se prijaviti, jer život kod kuće više i nije bio život. Bili smo dva stranca što se sretnu u istoj kući. Bilo mi je uistinu žao što je tako, ali izdao me je. Nakon tjedan dana počela sam raditi. Život je počeo biti podnošljiviji. Nas dvoje smo se sve češće čuli i išli na kave, ručkove, piće. On nije pokušavao ništa više od toga, a i ja sam se bojala. No, bilo je jasno da osjećamo nešto više od prijateljstva.

 

Jednog dana to se ipak dogodilo. Radila sam do kasno, čekao me je ispred ureda i otpratio do auta. Prije nego sam ušla u auto, poljubio me i rekao da ovo čeka već pola godine. Taj poljubac me oživio, udahnuo je u mene dah neproživljene mladosti. I tako je počela naša priča koja nas vodi do….(u sljedećem nastavku)

Paola C.

Prvi dio