36 SATI

 

Sama sam u krevetu.
Da, moj suprug nije tu. Negdje je van kuće
Hvata me želja za još jednom dozom njega. Ne, ne, ne supruga. On je vani, rekla sam.

Moje misli su zbrkane, kao delirij u kojem se svaki ovisnik nađe. Želja je jaka. Kada bih ga mogla venozno uzimati, uzimala bi.
No… On je u svom krevetu, odnosno na svojoj strani kreveta – tako bar veli meni.
Ali ja ludim. Možda je ipak na njezinoj strani? Što ako upravo vode ljubav? Što ako joj govori isto što i meni?

Moram zaspati.. Silim se žmiriti i umiriti misli. Molim se Bogu. Molim Ga da mi da razboritost, ali On šuti.

Hvata me groznica.
Shvaćam da gorim. K vragu! Imam fibru..
Od misli?
Ne mogu zaspati i natječem se sa zorom.
Hoće li ona prva svanuti ili ću ja prije usnuti?!

Zora pobjeđuje, a ja shvaćam da su ispod mene izgužvane plahte, mokre od znoja i suza.
Na drugoj sam strani kreveta, buncala sam. Čula sam neke vražje misli izlaze iz mene.
Pretpostavljam da se to zove grižnja savjesti.

Suprug je doma.
Pravim se da sam u redu. Spravljam objed kao i inače, pjevušim dok skidam gorčinom zgužvane plahte.
Bila sam sama cijelu noć, ali kao da nisam. Kao da je on bio tu.

Prolazi taj dan kao i svaki drugi, pretvarajući se da je sve kako treba biti.
Pala je noć. Umorna od posla, od pretvaranja i laži, liježem u krevet pored njega.
Ne, ne, ne NJEGA, pored supruga, ali i ON je tu.

Ponovno je u mojim mislima, ali sad nas je troje odnosno četvero, uključujući njegovu suprugu.
Gužva, reklo bi se. Ja želim da ona ode.
On želi da moj suprug ode.
Moj suprug i njegova supruga nemaju pojma da nas je četvero i da mi želimo da oni odu.

– Vražje misli-  ponovih!

Molim se Bogu! Molim ga da me izbavi iz ovih okova požude i grijeha.
Ništa se ne događa. Pomišljam, ne čuje me! Nisam dovoljno glasna i sa usana mi vrisne “MOLIM TE”.
Nee! Suprug to shvati kao poziv, a ja ne želim njegove dodire dok je ON sa nama. Pronalazim nekakvu jadnu izliku, bolesna sam. Okrenuvši mu leđa, utonuli smo u san.

Prošla je i druga noć borbe sa Sotonom.
Jutro donosi nadu za promjenama, ali jedan poziv promijenio je sve. Nedostajem mu, ne može spavati, misli na mene.

Ne, ne, ne moj suprug. ON!

– K vragu sve- pomislila sam! Oklijevala sam sa odgovorima,  a bila sam tako slaba na njega.

Mislila sam da je njegovo naručje najsigurnije mjesto na svijetu.

Otišla sam na posao, nisam bila koncentrirana.
Ispred mene se nalazila hrpa papira i brojeva, a ja sam bila sa njim.
Opsjednuta, na pola luda…..Nesretna.

Vraćajući se sa posla srela sam mu suprugu. Ne, ona ne zna za naš četverac.
Nisam nikada razgovarala sa njom. Djeluje gruba. Znam ju toliko koliko mi je pričao o njoj. Rekao mi je da je nesretan.
Nakon takve rečenice ostanu ti pitanja u zraku:

– Što radiš još uvijek sa njom?

Ali, ne radim li i ja isto?

Trgla sam se kada je prošla, uputila mi je osmijeh.
Zašto? Zna li?
Ruga li mi se; “možda je na trenutak tvoj, ali pored mene liježe!”

– K vragu!

Požurila sam doma, očekivala sam goste.

Večer je padala, gosti su tu.. Razgovaramo, smijemo se, pijemo, no, i ON je tu!
Znate, sad već gubim razum. Dozvoljavam mu da bude prisutan u mom domu, u mom krevetu, u mojoj glavi.
Ne znam o čemu razgovaraju više, vidim samo njega i želim ga dodirnuti.
Napokon odlaze.. Sada mogu biti malo sa NJIM,  ali rekla bih da je i on imao važnijeg posla,  i on je otišao ne rekavši gdje.
Znate, to je većinom tajna,  ako ide sa suprugom.
Sve ostalo mogu znati.

Jedva sam čekala današnji dan oprati sa sebe i leći.
Par čaša vina i bila sam u dubokom snu.

Tišina…

Odjednom me budi nepoznato zvuk, kao da netko struže po zidu. To sam bila ja. Napad astme. K vragu! Tražim pumpicu, par potisaka, ne staje. Guši me ! Soba mi djeluje mala.
Okrećem se i tražim NJEGA, kao zrak koji trebam. Nije ovdje.. U najtežem trenutku njega nema!
Kola hitne pomoći odvoze me, daju mi nešto za smirenje, disanje…
Polako se opuštam i smještaju me u sobu broj 1. Odmah pored ulaza (izlaza).

Pomislih: – javit ću mu gdje sam.

Moći će se noću ušuljati. Vjerojatno ću ga uplašiti sa porukom, ali smirit će se kad me vidi.

JA:

– U bolnici sam, imala sam napadaj astme. U sobi sam broj 1, na drugom katu. Možeš neprimjetno ući i izaći.

ON:

– Ne mogu sad pisati.

O, da! “Ne mogu sada pisati”
Eto, doživjeh i to.
Od silne želje za njim, grešna, nisam shvatila da mi je Bog odgovarao istog trena.
Dok sam osjećala požudu – poslao mi je fibru da me opomene.
Dok sam ga molila da me izbavi od grijeha – učinio je da me suprug dodirne.
Kada sam poželjela da mi dođe u teškim trenucima – poslao mi je odgovor svih odgovora.

Prošle su godine. Sada sam rastavljena žena i samohrana majka. Ne zbog preljuba, koji sam priznala, nego zbog drugih nepremostivih razlika koje smo priznali jedno drugom. Da, nisam ni ja bila jedina suprugu. Pokušali smo spasiti brak, ali oboje smo shvatili da smo bolji i ljudi i roditelji kad smo razdvojeni.

Sretna sam ma koliko vam to čudno zvučalo. Shvatila sam da mi nije potreban muškarac da bi bila potpuna.
Da, poželim suputnika kroz život, ali samo onog kome ću biti na prvom mjestu i kojem ću dati potpunu slobodu ,a on će ipak imati želju da ostane.

Čudni su putevi Božji, a Njegov odgovor i nisu tako spori. Samo treba znati slušati.

Nastavlja se…

By Paula C.