
Bio je to nož ljubaznog prijatelja,
za hladnu izdaju u nijemoj oštrici,
kojom svaki osjećaj prijateljstva završava
zapanjujućom dugom boli.
Suptilan ambijent umirućeg hotela,
naviješta pjesmu nekog glazbenika,
dok bešćutno mi prilaze
te „uzajamne ljubavi“,
stvarajući još veće boli očima
da bez stida me sahrane
u mojim suzama.
Nije me ubila njena prevara
nit’ smijeh ljubaznog prijatelja,
već što od mene zatražiše pristanak
da sjednu za susjednim stolom,
poput skrušene molitve, ubijajući i zrak,
smatrajući to svojom povlasticom,
biti ispred mog kiselog oduševljenja
iščekujući nova, gorka mi iskušenja.
Bila im je odgovarajuća od svih maski
za gledanje mojih isplakanih nijansi.
Slikovit je bio njihov pogled
na izlijevanje svih tinti iz mojih očiju.
Gotovo šokantan, čudesno blijed…
Kao da im je stalo, dok me ubijaju
u budućim samoubilačkim bilješkama,
kojima im je sve oprošteno
zbog ljubavi prema svima.
Al’ priznajem, lijepo su bili odjeveni,
pristali posve i aromatični.
Dok sam prosijavao smrdljive mirise
u toj umirućoj kući bez imalo sluha,
Pitajući se, koje su buduće mise
plaćene za moje noćne izlaske,
zanemarujući svoje, za usta mi suha.
Nije li bol i blaženstvo
jedno u drugom zapravo?
Kao najniži do najviših
na bilo kojoj vrsti ljestvice.
Jer svaki trag emocija osjetih
samo sjećanjem na mjesto
gdje se varijabilno prikazuju
njihova lica kroz njihovu zasebnu priču.
No, kako mi rekoše oboje;
„Nismo znali…“
Pa da se prebacim na čistu rutinu
i nastavim svakodnevnu kreaciju;
Izbjegavanje budućih prijatelja
i novih skrivenih oštrica
u lijepim ženskim očima.
Anton LaVida