Naviknuta na tamu, lutala sam ulicama prošlosti
posloženim u tvoj labirint.
Držao si ključeve od jantara trljajući ih predugo među dlanovima.
Sa usana tvojih samo gorde riječi su silazile, a ja sam predugo pokrivala uši da ih ne čujem.
Neću ti se smilovati ovaj put!
Tvoja želja za okrivljavanjem daje mi sve veća krila za let.
Već me dugo vuku neke druge želje,
gdje moje ruke neće olako grliti,
gdje će moj glas imati smisao,
gdje riječ će biti pečat moga postojanja.
Odlazim lako iz ove priče!
Izdajom potpisao si kraj.
Sada se kaješ, ali kasno je za kajanja!
Uvijek netko biva poražen i zgažen.
Zatvaram ta vrata za sobom i svoju bol nosim oko vrata kao podsjetnik da tu samo nakit ide.
Bez imalo straha uzimam ti ključeve zatvora
i pravim si najljepšu ogrlicu, od jantara.
Ana Grdović