Sjela sam pod sazviježđe koje je tvorilo slova naših imena.
Upijala sam mir, hvatala zvijezde padalice,
zamišljala želje i nebeske puteve što me nose prostranstvima tvoga neba.
Pružio si ruke, a ja sam na njih položila svoje obraze.
Sve mi donosiš.
Miris, dodir, strast, zaboravljene osmjehe, praskozorja
a ja ti vraćam vrelinom svojih bedara u noćima naših postojanja.
Nježno mi govoriš poljupcima, pričaš mi o netaknutim snovima
vodiš me laganim drhtajima kroz staze naših čežnji i strasti.
Promatraš me.
Dodiruješ pokretom i svakom svojom riječju miluješ mi srce.
Kako samo lijepo mirišeš!
Ispleo si se oko mene kao što Aurora ljubi svoj Sjever.
Udišem tvoju sigurnost ,onu iskonsku potrebu ljubavi.
Opijaš nepresušnim zagrljajima.
Kliziš po postelji prema onom istom sazvježđu pod koje sam sjela.
Uživam kako me rasanjuješ dodirom ,nježnim poput leptirovih krila.
Kako mi koža poprima tvoj miris..
I, sada ti vjerujem.
Samo s tobom se usuđujem sanjati.
Samo s tobom želim gledati sazviježđa.
Dostojan si moga neba!
Ana Grdović