
Ne zamaram se nezahvalnim srcem
dok na sred ulice stojim sama
i perem svojim suzama beton ljudske duše.
Ne dodiruje me ružnoća tvojih riječi
kojima unakažavaš sve ono lijepo koje sam stvarala o tebi
a ti usmrtio golim rukama izmrcvarenu mi dušu.
Ne oslanjam se na tvoju kritičnost kojom pokušavaš uništiti moje samopouzdanje.
Ti si još samo jedna izgubljena duša koja svojim šiljatim zubima grize u zdravo meso
i otkida od kosti.
Sve ono tvoje zatrovano i gorko, kao žuč, odbacujem
od očiju koje su već predugo gledale kroz prste
i bacam u mutnu vodu tvoja zabludjela djela.
Pokapam te dva metra ispod svoje svijesti
i ostavljam ti ružu od krvnih zrnaca, ‘in memoriam’.
Ana Grdović