U nekom svom ambicioznom svijetu pronalazim goruću želju da budem sa tobom.
Skoro paradoksalno zvuči kada kažem da želim da me voliš,ali i ne moraš.
Zaigram se vlastitim vizijama i počinjem govoriti jezikom kojeg ni sama ne shvaćam.
Narušavam si ravnotežu,ali tako se i obnavljam.
Zapitam se što bi bilo kada bi se poremetio ovaj životni ritam? Možda bi nestao ovaj nemir?
Ili bi upropastila sve što sam gradila u sebi i oko sebe?
Voli me – dvije sasvim obične riječi, a meni su kao koštana srž za kojom bolesnik očajnički vapi.
Voli me, ali i ne moraš – najveća laž svih vremena!
Mislim na vječnost, o odlasku i dolasku.
Želim te zarobiti u svoje biće i pustiti da svjedočiš o mojem nestalnom svijetu.
Znam,moja ljubav je proturječje svemu što sam do sada mislila da jesam,želim biti.
U takvom rasporedu figura ,mislila sam da je ulaznica za bolji život, ali stiša se to ludilo u glavi kada me ipak razuvjeriš svojim gorućim usnama i ostaviš mi opekline po tijelu do idućeg ludila.
Kada se dan prepusti noći – voli me!
Ali i ne moraš..
Moje ludilo ionako počinje tada…
P. S.
Osjetim unutarnju želju za slobodom i ostvarenjem sebe u potpunosti, no i dalje sumnjam da je to ono što bi me oslobodilo. Doza ljubavi i strasti ipak teži za nečim čvršćim, postojanim.Nečim poput: “Znam što jesam i voli me tako ili nikako.”
Ana Grdović