Dragi tata i mama, sad su već mjeseci prošli otkako niste skupa, ali svaki dan vidim da se pokušate malo dotaknuti. I to najčešće preko mene. Idete iz krajnosti u krajnost, pa opet nigdje se ne vidi kraj. Nadam se da vam je jasno da vas volim oboje, i ne neću da biram strane. To ste izabrali vi. I zašto uopće moram da biram? Kada vas želim oboje u svom životu.
Znam, da nitko u početku nije zamišljao takav scenarij, ali vrijeme je da mu se prilagodimo. Vi ćete zauvijek biti moji roditelji. I možda, jednog dana upoznate nove partnere, koje ću se ja truditi da poštujem, ali vas želim za roditelje.
Mama ti si i dalje ona žena koja me je nosila 9 mjeseci, skidala najbolnije ožiljke, uljepšavala horor filmove. Ti me najljepše tješiš. I nitko mi te neće oduzet. Sve žene svijeta mogu da stanu kraj mene, mogu da budu divne, i da ih volim, ali samo ti mi mirišeš na ljubav. I mogu te prepoznati u mraku pored njih milijun. Znam da ti nije lako, ali samo me i dalje voli. Ne iz straha, već iz želje. I ne, ne želim tatu viđati samo koji vikend u mjesecu, želim ga viđati više. Ne ograničavajte mi vrijeme koje ionako prebrzo prolazi.
Tata ti si moj heroj. Možda te ponekad zamišljam savršenijeg i jačeg nego što jesi, ali to radim jer te volim. Nikad neću zaboraviti kada mi se nije dalo hodati, ti bi me uvijek nosio. Isprve bi gunđao, a onda si sve pretvorilo u igru. Na koju bi ti iznova pristajao. Skidao si mi temperaturu, voljela sam te uz sebe. Kada sam se posvađala s prijateljicom, danima si smišljao kako da sve vratiš na staro. Volim te tata. Molim te, da ne prebacuješ krivnju na mamu ili obrnuto.
Mir, mir, mir nitko nije kriv.
I meni ovo nije lako i ja sam zamišljala da ćemo biti skupa do kraja života. Kao u bajci. Ali život je htio, da ostanemo sretni do kraja života. I moramo to prigrliti. Dragi moji roditelji, vi još uvijek po zakonu imate određene dužnosti prema meni, to što ste se rastali ne umanjuje ih. Ne želim druge roditelje, ne želim vas viđati ponekad. Želim da smo i dalje obitelj. Možda proširena. Možda prošarana. Ali jako ste mi važni, kako što sam i ja vama.
Prihvatite svoje osjećaje, a onda se dignite i birajte samo najbolje za nas. I sjetite se ponekad, nekih vaših vrlina koje sada gurate pod tepih. Ali sve što je pod tepihom izađe van. To je ono što me veseli. Odmorite se malo od svega, pa krenimo zajedno po ono zbog čega smo došli na ovaj svijet. A to je da mi budete roditelji, a ja vaše dijete.
Voli vas vaša djevojčica.
Maja Bošnjak Pavlek
Pingback: KAKO SAM TI POSLAO RODITELJE | Priče iz života