Dođe mi tako da vrisnem,da opsujem, da razbijem nešto i pošaljem sve u na jedno mjesto..
Dođe mi …ali samo zanijemim i ni glasa ne mogu pustiti….skamenim se i ostajem smrznuta bez riječi, osjećaja, tupa i nijema. I onda tupost traje danima, samo funkcioniram.
Pričam ja, radim izlazim, čak se smijem i radujem, a iznutra nema ništa… praznina zjapi i prijeti da me proguta, Svaka misao vraća mi se poput jeke i odzvanja mojom nutrinom, nanoseći mi strahovitu bol. Zato ne razmišljam samo pustim da se dešava i promatram samu sebe i čudim se: „Gle ove budaletine što to ona tamo izvodi!?”
Dođe mi tako da ja nisam ja, postanem netko koga ne poznajem izgledam kao ja, imam istu boju očiju i glasa ali…nisam ja! A tko je to onda? Što se to dogodi da postanem netko tko ne želim biti, govorim stvari koje ne želim reći a prešutim one koje bi rekla?
Što se to dogodi u čovjeku da se svremena na vrijeme pobjegne, sakrije se i prepusti nekome drugome glavnu riječ i taj netko drugi uzme toliko maha da se onda ne da zaustaviti. Pravi se važan i pravi se da si ti. Uzalud joj vičem: „Stani ženo, ti nisi ja! Prestani! Odlazi!
Ne želi da ode! Ne da se otjerati!
I onda… napokon vrisnem dooooosta…odlazi. Stane pogleda me onako čudno s podsmijehom kao da želi reći: „Dobro, idem što se dereš?!” okrene se i nestane, ali za njom ostane nekakava čudna praznina, nekakav čudan osjećaj krivnje čega li….
I onda kad napokon dođem do riječi ne znam što sad, što reći? Kako se postaviti, ponašati? Izgubim se
I, tako, živim ja u konstantnoj svađi sama sa sobom. Ponekad se i pomirimo i lijepo se družimo, slažemo i sve je dobro…ali dođu onda ta vremena tišine gdje ja zašutim a ona se uzoholi….i nikako da mi kaže tko je ona koja s vremena na vrijeme preuzme kontrolu nad mojim životom!
I koja sam, zapravo, ona prava ja: Ona koja zašuti s vremena na vrijeme ili ona koja se pravi važna kad ova druga šuti..
Sjetih se priče o dva vuka u nama….Sve ovisi o tome kojega trenutno bolje hraniš…