Halo! – javila sam se na upornu zvonjavu telefona. Broj mi je bio nepoznat – Milena je – čuo se ženski glas s druge strane, zastala sam razmišljajući kome da pripišem taj glas.
– Žao mi je pogriješili ste broj.- rekla sam….
– Ne nisam – rekla je – sjećate se Milene , one Milene!
– Joj, Milena!- uzviknula sam – Od kud tebe? Nismo se čule sto godina! Kojim dobrom? – pitala sam.
– Nije dobrom – Rekla je nervozno -trebam tvoju pomoć.
– Gle, ne radim više, ako ti treba pomoć rado ću ti preporučiti nekoga.- rekla sam.
– Ne! – bila je kategorična, nitko me neće razumjeti kao ti. Molim te!
Uzdahnula sam i nevoljko pristala.
– U redu! Kad ti odgovara?
– Čim prije to bolje. – rekla je – već danas ako si u prilici.
– U redu imam vremena popodne. Nađemo se na istom mjestu oko 3h.
– Važi, čekat ću te!
Poklopila sam slušalicu.
Milena je kao mlada djevojka od 17 godina ušla u vezu s nekoliko godina starijim dečkom koji je bio patološki ljubomoran i nasilan. Maltretirao ju je a ona se nije usudila nikome reći. Zbog toga nije uspjela maturirati na vrijeme pa su je i roditelji napadali. Mene je kontaktirala, najprije anonimno preko bloga kojeg sam tada vodila, a nakon toga smo se našle i pomogla sam joj da izađe iz te veze, završila je srednju, ubrzo našla dobra momka i udala se. Zadnji put smo se vidjeli na njenom vjenčanju. Čula sam da ima divnog muža i dvoje djece, pa sam si mislila:
– Što sad nije u redu?
U tri sata ušla sam u kafić gdje smo se prije nalazile, već me je čekala. Pozdravile smo se i nakon uobičajenih razmjena ljubaznosti uzdahnula je duboko i rekla:
– Prevarila sam ga!
Malo sam se zbunila -Koga?- pitala sam
– Pa muža, koga drugog!?
Gledala sam ju iznenađeno
– S kim? – upitala sam iznenađeno, a crne slutnje su mi se motale po glavi.
Spustila je glavu i prošaptala
– S bivšim!
– Isuse Bože!- uzviknula sam – pa ti nisi normalna!
– Joj znam, ali gle, promijenio se! Nije onaj isti!
– Da, mo‘š misliti- rekla sam
– Sreli smo se u gradu sasvim slučajno. Pozdravili se i pozvao me na kavu. Sjeli smo i pričali. Rekao mi je kako me nije mogao zaboraviti i kako me još uvijek ludo voli. Shvatio je kad sam otišla kakav je bio idiot i promijenio se. Htio je da mu oprostim!
– I ti si se očito sažalila!- rekla sam ironično
– Pa eto…..
– Dobro, a kako ste završili skupa?
– Pa vozio me kući i, eto, svratili smo negdje uz put i dogodilo se!
– Majko Božja!- čudila sam se – Dogodilo se!? I dalje..što je bilo dalje?
– Pa, nastavili smo se viđati!
– Pametno nema što! Pored onakvog muža ti si se opet skačila budaletine! I što sad hoćeš od mene?- sad sam već bila ljuta.
– Pa, ne znam što da radim!
– Draga jednostavno je: ili prekini s njim, ili lijepo reci mužu! Ako imaš imalo mozga u toj svojoj glavi prekinut ćeš to u roku odmah!
– Ali kako da prekinem kad ga ludo volim, a i on mene. Promijenio se! Dobar je i nježan.
– Jao, majko! Kako si samo mogla povjerovati u takvu glupost? Zar se ne sjećaš kroz kakav si pakao prošla?- pitala sam ju…- Nasilnik da se promijeni?! Teško!
– Kako da mužu kažem, slomit će ga? Obožava me!- nastavila je ona kao da me ne čuje
Došlo mi je da ju zadavim na licu mjesta.
– Na to si trebala misliti ranije, draga moja! Gle, ako nećeš ti ja ću!- bila sam ljuta – onakav čovjek nije zaslužio da ga varaš i praviš idiota od njega s nekom tamo budaletinom.
– Dobro!- pokunjila se – reći ću mu čim prije.
Nisam mogla vjerovati ni svojim očima ni ušima. Uništit će obitelj, muža, djecu zbog nekog idiota.
– Tako je najbolje – rekla sam i ustala – Moram ići! – nisam više mogla sjediti tu, gušilo me.
Došla sam kući i molila Boga da napravi nešto. Nakon dva dana me nazvala i rekla da će mu tu večer sve reći. Zvala ga je da dođe malo ranije s posla, djecu je poslala majci kako bi mogli u miru razgovarati. Ja sam cijelo vrijeme vapila Gospodinu da napravi nešto i ublaži nekako situaciju.Navečer mi je telefon zazvonio bila je Milena. Javila sam se- Ubila sam ga!- Vrištala je – Ja sam ga ubila! – gušila se u jecajima- Koga? – sad sam i ja vikala
– Kako? Što se desilo? Smiri se reci mi što se dogodilo?
– Poginuo je! Odletio je s autom pod kamion i mrtav je, a ja sam za to kriva!
– Dobro, a kako si ti kriva?- pokušala sam sklopiti sliku
– Mene je Bog tako kaznio što sam napravila to što jesam! Ja sam ga ubila, nitko već ja!
– Milena, to je nesreća što ti imaš s tim? – pokušala sam ju dozvati pameti
– A ne, ja sam ga ubila! Ja sam odgovorna i nitko više! – poklopila je.
– Bože – mislila sam – kad sam tražila da interveniraš nisam mislila na ovako drastične poteze, ali valjda znaš što radiš?
Bila sam na sahrani. Milena je bila skroz van sebe. Nakon sahrane danima nije dolazila k sebi, nije htjela čuti ni za djecu, ništa nije uzimala osim vode, ni s kim nije razgovarala, čak ni sa mnom.
Nakon nešto malo više od mjesec dana iznenada je došla k sebi , čak sam čula da su je vidjeli u gradu. To iznenadno poboljšanje mi je bilo sumnjivo, negdje u srcu osjetila sam neku zlu slutnju.
Jedne večeri, poprilično kasno, zazvonio mi je telefon. Na ekranu se pojavilo Milenino ime. Javila sam se.
– Ej!- zvučala je pomalo čudno
– Ej, kako si?- pitala sam.
– Odlazim.- rekla je
– Kako misliš odlaziš? Gdje odlaziš?- pitala sam.
– Nije važno – rekla je – bolje da ne znaš , jer ako ne znaš nećeš im ni moći reći di sam. Odlazim s njim, reci to mojima da se ne brinu i da znaju da sam dobro.
Bila sam u šoku
– A djeca?! – pitala sam i dalje pod šokom.
– O njima će se brinuti baka bit će im bolje bez mene
– Kako im može biti bolje bez tebe? Izgubili su oca, a sad i majku. Kakva god da je, majka je majka i ne može je zamijeniti baka.- pokušala sam ju dozvati k svijesti.
– Nemoj sad zvati nikoga da me zaustavi nema svrhe. Evo vidim svjetla on dolazi po mene. Budi mi dobro.- poklopila je.
Pokušala sam ju zvati ali telefon je bio isključen. Nazvala sam njenog brata i sve mu ispričala. Poludio je i krenuo ju tražiti. Bezuspješno. Nikada se nikome nije javila.Muževi roditelji dobili su skrbništvo nad djecom. Rekli su im da im je majka poginula u saobraćaju sletivši autom s ceste.
Nakon par godina nazvala me njena svekrva. Odmah sam pomislila da su čuli nešto za Milenu.
– Našli su je!- rekla je – Nazvali su nas iz policije u Berlinu. Preminula je od teških ozljeda u jednoj klinici. Pretukao ju je i podlegla je ozljedama.
Nisam bila iznenađena. To je bio scenarij koji se mogao i očekivati.
– Što će te sad?- upitala sam.
– Njeni roditelji će ju dovesti kući i pokopati u njihovoj grobnici. Ne želimo ju pored našeg sina! Sahrana je prekosutra. Eto htjela sam te obavijestiti mislila sam da bi možda htjela znati.
– Da, hvala Vam. – rekla sam i spustila slušalicu
Otišla sam na sahranu, nije bilo nikoga : otac, majka, brat i ja. Nastojali su to zadržati u tajnosti kako djeca ne bi doznala.
Plakala sam, zbog Milene, zbog te strasti u njoj zbog koje je odbacila djecu, miran i siguran život, i koju je na kraju platila vlastitim životom, zbog djece koji će odrasti bez roditelja (baka i djeda nisu roditelji koliko god bili dobri), zbog njenih roditelja koje su preko noći ostarjeli, sramota ih je ubila. Ne znam zbog čega sve ne. Zbog zla u svijetu i sve tuge koja snađe ljude.
Godine su prolazile jednoga dana stigne mi zahtjev za porukom na Facebook-u. Otvorim ju:
– Dobar dan.- pisalo je – Ja sam Jakov, Milenin sin. Trebam vas nešto pitati pa vas molim da mi se javite, jako mi je važno!
Kao da me grom udario. Sjedila sam nepokretno par minuta i trudila se smiriti lupanje srca i uravnotežiti disanje. Kad sam se malo smirila prihvatila sam poruku i napisala:
– Tu sam! Pitaj rado ću ti pomoći ako budem mogla.- Ruke su mi se tresle jedva sam napisala poruku, stalno sam griješila.
Vidjela sam da tipka i sa strepnjom očekivala što će me pitati. Prebacila sam se na računalo jer sam bila previše uzbuđenja da bi tipkala na mobitel.
Stigla je poruka:
– Rekli su mi da moja majka nije poginula u saobraćaju već da je pobjegla s ljubavnikom i da ju je on ubio, da je umrla u Njemačkoj u bolnici. Baka kaže da su to zli jezici, i da to nije istina. Rekla mi je da pitam vas, jer ste joj vi bili prijateljica i da će te mi vi sigurno reći istinu.
Zamantalo mi se i zamalo sam se onesvijestila. Ono „Istinu“ blicalo mi je pred očima u mozgu u grudima. Kroz glavu su mi prolazili svi oni citati kako uvijek treba reći istinu koliko god bila gorka, bolna i teška.
– Istina, istina i samo istina! Istina je uvijek bolja od laži! – odjekivalo mi je kroz glavu.
– Kome bolja – pitala sam se – Onome ‘ko ju govori pa na taj način očisti svoju savjest, ili onome ‘ko ju sluša?
Te citate su sigurno pisali neki koji se nikada nisu našli u situaciji da moraju nekome reći istinu i uništiti mu život. Zamišljala sam tog dječaka od nekih, ne više, od 15 godina, na pragu puberteta kojega ionako muči milion stvari, koji odrasta bez oca i majke, koji je za svoju majku sigurno mislio kako je bila najbolja osoba na svijetu i njegovu dvije godine mlađu sestru koja je sigurno već zagazila u pubertet i koja nema s kim podijeliti brige i strahove, i kako sad da ja toj djeci kažem „istinu“ da ih osudim na doživotni sram i bol.
– O Bože! – mislila sam – pa ,di mene nađe?
Najedanput sam osjetila nečiju ruku na ramenu. Okrenula sam se nije bilo nikoga.
– Milena – pomislila sam a neka jeza mi je prošla niz kičmu. Bilo mi je hladno iako je vani bilo 35 stupnjeva. Osjećala sam nečije prisustvo u kući mada sam bila sama. Bila sam sigurna da je ona.
Udahnula sam i pomislila- Ma, ta istina je ionako precijenjena. Tko nama brani da imamo svoju istinu. Bože ,ako je grijeh preuzimam odgovornost. Neka ide na moju dušu!Udahnula sam i počela tipkati:
– Nije istina! Tvoja mama je poginula u saobraćaju odmah iza tvoga oca. Bila je pod sedativima i nije smjela sjedati za volan. Sletjela je s ceste i na mjestu poginula. Pokopali su je u grobnici njenih roditelja jer u vašoj nije bilo mjesta. Kad budeš punoljetan napravi grobnicu i stavi oca i majku skupa, sigurna sam da bi oni to htjeli!- Stisnula sam „Enter“
Kratko iza toga stigla je poruka:
– Hvaaaaala vam puuuno. Pao mi je kamen sa srca. Sad lakše dišem. Što bi rekao sestri?
I ja sam lakše disala a suze su mi klizile niz lice.
– Jakove – napisala sam
– Da- vratio je
– Pazi na sestru, molim te. Pazi s kim se druži, koga viđa i NIKAD, baš NIKAD ne dozvoli nikome da ju povrijedi!
– Čuvat ću je k‘o oči u glavi ne brini te! Hvala vam još jedanput. Pozdrav!
– Sretno vam! – natipkala sam i zatvorila računalo. Znala sam tko god da im kaže drugačije neće povjerovati jer su vjerovali ono što smo im mi rekli, ono što im je bilo lakše povjerovati i prihvatiti.
A istina….tko od nas, zapravo, zna što je istina?!
Jednoga dana kad odemo na Istinu znat ćemo jesmo li dobro postupili ili ne….ja se ne bojim posljedica!
Pingback: ŽIVOT IZ OBZIRA | Price iz života
Prica je interesantna, ali je napisana tako, da se primecuje slabo obrazovanje osobe koja je pisala. Sve u prici je predvidljivo, a i sama osoba koja je pisala se ponavlja cak u istom pasosu dva puta, sto je veoma iritantno. Prica vise lici na pismeni zadatak jedne srednjoskolke, dvojkasice. Autorki je potrebno obrazovanje u literarnom smislu, ako je mlada osoba, mozda se moze istesati, tako da njene price ne budu ovako sirovo napisane.
Sve najbolje.
Gretta
Istina, da..nemam literarno obrazovanje, ne postoji li zbog toga lektura i korektura čiji je zadatak da sirove tekstove, poput ovoga, dorade. Nažalost nisam mlada pa je vjerojatno kasno za mene. Nikad pisca od mene…..Svejedno nemam namjeru prestati pisati
Naravno da je priča predvidljiva jer je životna ..ovakvih priča ima na stotine svakodnevno o njima slušamo na vijestima i čitamo u crnim kronikama.
Hvala vam na komentaru 🙂