Da li ste se ikada osjećali kao lutka na koncu?
Jesi li imao onaj čudan osjećaj da netko upravlja s tobom bez tvog pristanka i bio ljut na tog nekoga tko nije Ti a živi u tebi, ili bolje rečeno onoga tko nije TI ali živi kao da jest TI ?
Da li si poželio susresti GA uhvatiti za gušu i tražiti objašnjenje, tražiti da ti , napokon, položi račun?!
Susresti sebe skrivenog iza naslaga svega i svačega, svega onoga što ti nisi a praviš se da jesi? Svega onoga što nastojiš biti, onoga što drugi misle da jesi?
Tko sam, zapravo, JA?
Da li sam ja ono što mislim o sebi, ili ono što drugi misle o meni?
Jesam li ja moje znanje, iskustvo,moje zvanje?
Nemam odgovor tko sam ali znam da nisam ništa od gore navedenog a opet sam sve to skupa…ili barem mislim da jesam…Uff..
Zanimljivo je da ta osoba koja živi u meni, godinama, bez mog znanja i odobrenja, a nije JA, ima vlastite misli, čežnje, htijenja neovisno o meni!
Čudan je to susret sa samim sobom..ili s nekim za koga sam do sada mislila da je JA!
Kao da se susreću dva potpuna neznanca!
Zar je zaista moguće živjeti godinama i nikada ne upoznati sam sebe, nikada se ne susresti sa samim sobom?
Da li je moguće da sam sebi ostaneš potpuni neznanac?
Izgleda da je moguće….Nedostatak vremena, hrabrosti, volje….što god da koristimo kao izgovor!
Ako si sam sebi neznanac kako onda možeš prepoznati i susresti drugog čovjeka?
Poznaješ li Ti ,doista, sebe?
Znaš li tko si?
Ja taman pomislim kako se poznajem a onda uspijem, opet, iznenaditi samu sebe, pojavi se neka Ja koju prije nisam poznavala, s kojom se prije nisam susretala, pa se pitam
– Da li godine mijenjaju ljude ili ljudi s godinama postaju ono što su oduvijek bili jer s godinama padaju i maske, padaju naslage onoga što smo natovarili na sebe kroz život, pucaju štitovi, oklopi…